Broj pet na mojoj omiljenoj antologiji crnogorske muzike je numera u kojoj Grbljanin Krsto Mršulja prostim urlikom otegne tajanstvenu frazu Domaćine, na tvoje poštenjeee!
Kakvo poštenje, o čemu se tu radi? Gospodin Mršulja ili neko od poznavalaca grbaljskog rokokoa možda bi uspio objasniti, ja to ne umijem. Ali znam da je starinski način pjevanja „iz glasa“ vrlo običajan, taman koliko nije muzički.
To je prosto dranje, objava, apel, i komanda, u svakom slučaju neki jad vrlo funkcionalan i primijenjen. Domaćin, u čije se poštenje odaslao vokalni plotun, vjerovatno prodaje vola ili ženi bratučeda. Moguće da se plemenik dere da mu transakciju odobri, ili da ga opomene na moralnu normu, ko to danas zna, velim, možda samo grupica posvećenih brkova i brastvenika.
Da je crnogorska kultura nemoderna to dobro znamo, ali poenta ovog uvoda jeste da crnogorska kultura nije ni tradicionalna, jer folklor je izdahnuo na dugmetari da bi kralj Nikola nešto rekao na umoru. Nekoliko narodnjačkih rifova koji predstavljaju sve samo ne izvornu muziku oblikovalo je tonsku fleku u obliku otadžbine koja je za rođeno blago gluva kao top.
Sa izuzetkom žovijalne guslarske scene, svi ostali oblici narodnog muzičkog običaja i obreda sišli su u dvicu, u hulahop narodnjaštvo, u kleto obožavanje toponima kroz rimovane euforije. Sve te dirljive kičosti o Lovćenu, kapi, đedu, srpstvu, golubu, labudu i Lovćencu, sva ta neba, plava do mjestimično plavetna, sve je to korpus novog muzičkog bluda koji sa ovom zemljom ima koliko i proizvođač sintisajzera na kome ti snošaji nastaju.
Stoga, kad čuješ gospodina Mršulju kako viče, ti znaš, pod jedan, da je to izvorna muka, da je to iz tvoje lične grude đe se susjedi deru od kad si rođen; i pod dva, slutiš da je maestra studiju priveo neki izvanjac, neko ko zna šta je kultura a šta plastična masa, šta je tradicija a šta patos patriotizma koji se kao sir u ulju nadjeva šerbetom, kešom i političkom grozom.
Ovaj Mršulja možda nije dopadljiv kao Trkulja, ali je naš, a da je naš mi to ne znamo jer smo seljačine, a seljačine smo jer smo raskrstili sa selom i seljacima. E zato postoje stranci da sakupe pjesme, plate tužbalicu, klapu, ćifteliju i đeveričnu, odrade snimanje na vrhunskom nivou i snime Songs from Montenegro (2005) pod markicom Švedske agencije za muziku. To je jedini album na kojem možeš čuti crnogorsku etnološku građu, ili preciznije, muziku iz Crne Gore, poput razigrane Tjo Rexho Tjon Dialo, ili nekakvog a la turka medaljona sa sjevera.
Bez skiptara, grbova i kokardi, bez džamadana, šalvara i mlad-majora, švedski je urednik pritekao zvukovnom blagu i sačuvao ga prostim zahvatanjem sa izvora. Političko-istorijski kontekst nesravnjen je lokalnom zađevicom, pa su na naslovnoj strani CD-a gajde umjesto gusala, i to sa petokrakom urezanom na gajdenici! To je opet poziv da se izusti jedno WTF?! - i zašto nisam znao da se u mojoj zemlji gajda, pa još sa lijevih ideoloških pozicija.
Nedavna blamaža sa Kosovkom đevojkom sa Vučjeg dola, đe su neznanje i drčni revanšizam zametnuli kavgu oko nekog starog pleha u čekaonici Hitne pomoći, nagnala me da se sjetim ovog britkog muzičkog albuma i nesvijesti koja slične poduhvate okružuje. Ni prije ni poslije niko se nije snimao etnološke zapise, pa je to rijetko mjesto đe možeš čuti da pored Vinke, Zorke i Sejdefe, kao da je to malo, i stanovita „Danica, bol boluje“. Ko voli može čuti paštrovski hipno zbor muškaraca, transičnu „Primorkinja konja jaše“ ili se prepustiti čarima female vocal group iz Zete.
Uz poneki rebus, probije se čeljade kroz dato muzičko blago i opet zakuči onu staru istinu - da su od pojma Crne Gore biznismeni, popovi i nacionalni ugostitelji utukli sasvim bljutav kačamak, za svadbe na kojima se muška uva jure oko zastava.
Nije teško vidjeti što se događa, i da takva pjesma ne vodi ničemu dobrom.
Bonus video:
