Ponekad nekoliko redaka više kaže nego cijela studija: u izvještaju koji je objavio Međunarodni monentarni fond (MMF) navodi se da će državna zaduživanja u svjetskom prosjeku preći prag od 100% bruto domaćeg proizvoda (BDP). Tako visoki državni dugovi nisu bili nikad - čak ni poslije okončanja II svjetskog rata. Centralni razlog su sa jedne strane jasno povećani izdaci za borbu protiv pandemije - koji do sada iznose enormnih 12% BDP - a sa druge je iz istog razloga privredni rast doživio slom, što će se ogledati u dramatičnom smanjenju poreskih prihoda.
Kumulirana bruto-dugovanja vlada u eurozoni će pod znakom pandemija korone okvirno doseći svjetski prosječni nivo, pri čemu su ga Italija i Francuska daleko probile u visinu. Kao i Velika Britanija i SAD. Ako kamate skoče ponovo na 4%, za SAD bi to značilo da 5% ukupne godišnje proizvodnje morale da potroše samo na servisiranje duga. To je sve samo ne održiva situacija.
Reprogramiranje dugova ne samo za zemlje u razvoju?
Daleko gora je situacija u zemljama u razvoju. MMF računa da će zbog korona-krize između 80 i 90 miliona ljudi opet pasti u apsolutno siromaštvo. Ukoliko siromašnije zemlje budu korektno vraćale svoja dugovanja, onda bi sljedećih godina skoro pola ovih država morale da za to izdvoje između petine i polovine svih svojih poreskih prihoda, a 10% svih siromašnih zemalja čak i više od pola. Već sada 54% ovih zemalja kasni u otplatama dugova pa su prinuđene da sa svojim kreditorima pregovaraju o reprogramiranjima.
Suvoparni komentar MMF-a bi, pri trenutnom razvoju dinamike dugova, uskoro mogao da važi i pojedine već pomenute visokorazvijene države: “Za zemlje koje nemaju održivo zaduženje mora se razmotriti i opcija urednog repogramiranja”.
No, šta kažu ekonomi MMF u svom najnovijem izvještaju o ovoj situaciji? Za razliku od ranijih, sada vrlo tiho opominju da se mora držati fiskalne discipline, i to samo kad zahtijevaju da tamo gdje je fiskalni prostor već ograničen, državna sredstva za borbu protiv pandemije budu iskorištena za pomoć samo onim firmama i osobama, kojima je realno neophodno potrebna.
Ne prekidati suviše rano
Uopšteno govoreći, njihova centrala poruka glasi: “Nemojte suviše rano ukinuti fiskalnu podršku!”. To je na kratke staze najveći rizik, jer je cilj da se spriječi da se pandemija pretvori u veliku recesiju sa trajnim oštećenjima u privrednim strukturama. U fazi oporavka poslije pandemije mora se ponovo pojačano voditi računa o tome da radna snaga i kapital mogu da se presele u branše budućnosti, a da se prevaziđene strukture ne održavaju vještački u životu.
Nada se sastoji u tome da će poslije krize privredni rast biti veći od kamata. U tom slučaju će se brda dugova, u poređenju sa privrednom ekspanzijom, ponovo smanjiti. No, nažalost, u većini država se ova nada izjalovila: čak i u dobrim godinama poslije finansijske krize većina država su se još više zadužile. To je dovelo do otvorenog restrukturiranja dugova ili skrivenog razduživanja preko centralnih banaka. Prema MMF-u, Evropska centralna banka je od februara do oktobra 2020. otkupila 71% svih novih državnih zaduživanja, a američki FED 57%.
Dati prednost državnim investicijama
Međunarodni monetarni fond će izgleda imati pravo u tvrdnji da će se privatni investitori suzdržavati u odlukama o ulaganjima iz straha od daljeg razvoja pandemije. U takvoj situaciji moglo bi da dođe do toga da javne investicije neće istisnuti privatne nego ih čak i stimulisati. Stoga MMF vodi kampanju za povećanje (produktivnih) državnih investicija.
Ekonomisti procjenjuju da bi povećanje investicija od 1% BDP moglo u trenutnoj situaciji da inicira rast privredne proizvodnje za 2,7% a privatnih investicija za 10%. Ovakve procjene treba primiti sa rezervom jer u normalnim vremenima snažno povećanje javnih investicija istiska privatne i što svi javni investicioni projekti imaju poduži rok pripreme i izvedbe: čak i MMF računa sa 6 do 15 godina.
Stoga bi najviše imalo smisla ako bi države u naredno vrijeme ubrzano aktivirale već postojeće validirane investicione projekte. To bi moglo da pomogne građevinskom sektoru, ali nažalost neće spriječiti slom potražnje za industriju kapitalnih dobara.
Sve u svemu: ostaje utisak da brda dugova opasno rastu, a da na puno meridijana o posljedicama niko ne razmišlja. Konačno, sve veći dugovi će biti još veće opterećenje za buduće generacije poreskih obveznika i povjerilaca.
(Neue Zürcher Zeitung / NZZ)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
