Projekat jugoslovenskog socijalističkog Sanrema je osmišljen i ostvaren 1958. pokretanjem Opatijskog festivala koji su poslije svi prosto zvali Opatija. Rođen sam u deceniji koja slijedi, dakle u vrijeme kada je taj zvuk već dobrano punio kuhinje i dnevne sobe. Nečija bi ruka dotjerala frekvenciju na ogromnom radiju “lampašu” te bi iz te čarobne kutije počeo da struji glas čovjeka po imenu Lado Leskovar “Potraži me u predgrađu”. Ili markantni glas Dragana Stojnića koji preklinje “zagonetnu ženu” da dođe i kad kiša ne pada.
Uživo iz Opatije
Nešto kasnije je u domove ušla televizija. Uspjeli smo da zavirimo na scenu Kristalne dvorane hotela Kvarner. Crno-bijele geste bola, ponosa, tuge i radosti jugoslovenskih perjanica šlagera postale su dio nacionalnog rituala. Dramatično-operske poze Tereze Kesovije, isto tako dramatično bacanje kaputa po bini Đorđa Marjanovića, sve to je začeto u ovom istarskom mjestu. Šta li bi benediktinci koji su 1506. ovdje osnovali opatiju Sv. Jakova, pomislili da su vidjeli to čudo. I oni su bili samo ljudi. Jedni bi se krstili, drugi bi nazdravili, a treći zaplesali.
Na toj bini su se rađale zvijezde kao što je Zdravko Čolić - prosto je nevjerovatno da je on svoj hit “Gori vatra” otpjevao u Opatiji 1973. i da evo 2021. njegova zvijezda još uvijek blista. Meni se tih decenija više dopadalao kada bi Oliver zapjevao opatijsku pobjedničku pjesmu: “Ima dana kad sam sjetan, kada ne znam kud bih s sobom, prazan sjedim kraj klavira. Ima dana što me peku, jer se stare rane bude, uvijek kada glazba svira...”
Bliža mi je jadranska sjeta od kontinentalne vatre.
Zbog Opatije su ostali Jugosloveni, inače poprilični ignoranti u učenju manjih sunarodničkih jezika, pjevali na čistom slovenačkom pobjednilčku pjesmu sastava Pepel in kri: “To je bil tvoj dan ljubezni, najlepši dan, ki ne mine nikdar”.
To je bilo vrijeme čednosti - vrijeme kada sam pretpubertetski miran sjedio sa majkom i sestrom pred televizorom i gledao taj ušećereni opatijski kosmos, slušajući povremeno uzdahe udjenute u note.
Buldog i bakalar
Došao sam prvi put u Opatiju u novom milenijumu, kada je festivalska slava mjesta odavno prošla. Stigao sam iz pravca Rijeke autobusom koji je sigurno bio izuzetno tehnološko dostignuće u mojim gimnazijskim danima s kraja sedamdesetih, ali sada je starački brektao kraj Kantride sve do Opatije. Pošto smo ušli na zadnja vrata “harmonike” kako smo zvali zglobni autobus, moj sedmogodišnji sin je odskakivao na drvenom sjedištu kao da je od gume i pri tome se tako slatko smijao da mi je razvedrio tmuran dan. Bilo je vrijeme između božićnih i novogodišnjih praznika i putovanje iz Njemačke je uslijedilo kao spontana akcija ljudi koji bježe od svakodnevice. Opatijski rodeo je ono što će mom sinu ostati u pamćenju.
Opatija nas je dočekala blagom temperaturom i svim onim što je ostalo od austrougarskog i jugoslovenskog šarma. Otkako su riječki patriciji iz porodice Skarpa 1844. podigli vilu Anđolina, bogati plemići su otkrili čari ovog mjesta. Željeznička veza Beča sa Trstom 1857. i Rijekom 1873. napravila je od Opatije primorsko zimovalište i lječilište za glavni grad Habsburške monarhije
Najprije smo otišli u apartman koji smo telefonski rezervisali kod porodice Puž. Oni su bili dobri, blagi ljudi. Odmah su nam iznijeli paštetu od bakalara, tvrdeći da je najbolja u varoši. Ali čovjek ne može unaprijed znati sve: njihov umiljati buldog je bio uzrok alergijske reakcije, pa smo morali da se preselimo u hotel Opatiju.
Tamo nije bilo ni paštete od bakalara, ali ni buldoga. Hotel je mirisao na generacije otmenih gostiju. Nalazio na blagoj uzvišici iznad kupališta Slatina, u samom srcu grada. Sa francuskog prozora se pružao pogled na Kvarnerski zaliv - zimsko more, čelično sivo, sa modrim prelivima i sunce koje se bori da uoči zalaska, probije plašt oblaka i pozlati vodu.
Opatijski vremeplov
Iz tih dana mi u sjećanju ostaju šetnje duž obale, divljenje zimzelenim nasadama i austrougarskim vilama, te snijeg koji je pao trećeg dana našeg boravka - odmah potom se iznad Opatije razvedrilo. Čudesan je to prizor kada iz plavičastog mora izranjaju čempresi između lijepih građevina, a iznad njih se nadnio potpuno bijel masiv Učke. Ovdje se Sredozemlje najviše približilo prialpskim predjelima, taj čudesni spoj je predodredio ovo mjesto za tačku ukrštanja kontinentalne čežnje za morem i primorske čežnje za srednjoevropskim sjajem.
Hemingvej, kafe na samoj obali, uz Lido, bio je otvoren čak i kada je sve drugo bilo zatvoreno. Sin je obožavao kolače, ja sam ispijao kafe i karlovačka piva. Restoran Ružmarin je donio onu neponovljivu, istarsku mješavinu ukusa.
Znam i da smo jednom svratili na grašak sa junetinom u pospani lokal koji je privatizacija nekim čudom zaobišla. Ista vrsta vremeplova kao i onaj autobus - limene pepeljare, osrednje mrzovoljni konobar i odlična hrana. Bojim se da taj lokal više neću naći.
Pomislim da bi ovdje odmorili dušu i ljudi usijanih živaca. Naročito ako se uzme u obzir činjenica da je u Opatiji rođen Leo Šternbah austrougarski hemičar koji je poslije emigrirao u Ameriku da bi pronašao valijum.
Ljeto i biska
Deset godina kasnije opet dolazim autobusom iz Rijeke. Ljeto je. Sa mnom putuje dama s kojom sam već obišao cijelu Istru. Autobus je relativno nov, više nema truckanja.
Odmah po izlasku iz autobusa nailazimo na “šetalište zvijezda” - na pločniku su urezana imena slavnih ljudi koji ovdje nešto znače. Spisak je impozantan. Od Ive Robića kojeg je voljela moja majka, preko Kreše Ćosića ili Dražena Petrovića do Olivera Dragojevića ili - Miroslava Krleže. Ipak mi je jedno ime priraslo za srce više nego imena zvijezda Opatijskog festivala. Mate Parlov. Njega su Jugosloveni doživljavali kao ljevorukog bokserskog šampiona iz Pule, iako potiče iz sela Ričice kod Imotskog, a u Pulu je prešao kao mladić da trenira boks.
Na plaži Slatina provodimo prije podne za tričavih petnaestak eura. Opatija se vraća staroj slavi, barem što se cijena tiče. Poslije toga šetamo Obalom Franje Josipa sve do hotela Ambasador, pa se vraćamo Titovom. Sudeći po imenu glavne ulice, ni Opatija ne želi da se odrekne jugoslovenskog nasljeđa.
Istranka je restoran koji nas je magično privukao mirisom tartufa i bijelog luka na maslinovom ulju. I zaista, testenina sa tartufima je bila otkrovenje. Još kada je na sto došla biska - više nismo imali kud, proglasili smo taj dan jednim od najboljih u Istri.
Biska je istarska rakija koja nastaje tako što se u dobru komovaču ili lozovaču stave grančice i lišće imele. To je ona trava koja druidu Aspirinikusu služi za kuvanje čudesnog napitka i koja junaku iz stripa Ateriksu i ostalim Galima daje nevjerovatnu snagu. Stari Grci su vjerovali da je imela kosmičko sjeme. Kombinacija kosmičkog sjemena i komovače u Opatiji dala je čudesne rezultate.
Jedna gitara, bezbroj divnih snova
Poslije objeda u Istranki spustili smo se na šetalište Langomare, stazu svojevremeno sačinjenu za bečke grofove i gospodu. Šetalište dugo devet kilometara je uklesano u stjenovitu obalu i osjećaj kada njime hodate ili sjednete na neku od klupa je zasigurno jedinstven na Jadranu. Kada smo se siti našetali izuli smo sandale i pustili da nam Jadran hladi tabane. Lijevo je bila bijela mnogospratna kocka hotela Ambasador, jedina grandiozna zaostavština socijalističke estetike. Desno, odakle smo došli, nalazi se statua koju ću svaki put obići kada dođem u Opatiju - Djevojka sa galebom.
Za razliku od Ambasadora ovo je ljupka figura, srođena sa stijenom i morem. A nastala je 1956. Djelo je vajara Zvonka Cara koji je bio Meštrovićev međuratni učenik. Književnik Vladimir Nazor je u Crikvenici primijetio njegov talenat, i poslao ga sa preporukom na zagrebačku likovnu akademiju. Tada mu je bilo tek 16 godina. Rijetki su umetnici koji su imali sreću da jednim svojim djelom daju trajno prepoznatljiv simbol cijelom gradu. Ova figura na obali je uvijek znak da ste stigli u Opatiju, da neke stvari, u svijetu brzih promjena, ostaju na isti način lijepe.
Tako vidim nas, vidim sebe: sjedim na obali u Opatiji, slušam blago udaranje mora o kamenje, posmatram iskosa Djevojku sa galebom i u sebi pjevušim davni hit pjevačice rođene u Opatiji, Elizabete Beti Jurković: Jedna gitara, bezbroj divnih snova...
Bonus video:
