Posmatrala sam ljude dok na besplatnim ručkovima u čast nekih važnih društvenih događaja pokušavaju da utole glad. Osjećaj da je besplatno najukusnije i da je manir kod gladnih očiju suvišno očekivanje, skoro pa uvijek mi je kvario utisak svečanosti. Svi ti mali pozorišni prikazi otkrivali su generacijama skrivane porodične prilike, odnosno neprilike. Mljackavi zvuk i oblutački sudar usne duplje za zapreminski mnogo većim zalogajem, svojevrsni su dokazi se iz prošlosti naslijeđene navike gladnih, ne mogu prikriti ni skupim odijelima ni lakovanim cipelama. Folklorni odnos za trpezom u Crnoj Gori je vjerodostojan prikaz odakle i kako je započeo nečiji let ka zvijezdama.
Uvriježeno mišljenje da su danas bogati oduvijek i bili bogati, zasigurno je licemjerno karikiranje prošlosti i korijena društveno “bitnih” pojedinaca. Ako ništa drugo, one gore pomenute trivijalne manifestacije naslijeđenih karakternih crta gladnih vrlo gromoglasno kažu ”neko laže , ili oči ili kravata”. Posljedice “gladnih očiju” danas se u društvu mogu, nažalost , vrlo lako i bolno izmjeriti siromaštvom većine, a bogatstvom manjine.
U kontekst gore pomenutog ovih dana se i te kako može smjestiti politička afera bivšeg ministra poljoprivrede, koji u literarnom naletu, uz provokativan odnos prema zdravom razumu svakog gledaoca, pokušava da objasni da njegova majka od preko 80 godina, kao nosilac kredita, novčana sredstva nije uzela iz Abu Dabi Fonda, već iz Investiciono-razvojnog, i da ista kao “fizičko lice” ima pravo da radi sve ono što joj zakon dozvoljava. Tu počinje tužna priča o našoj društvenoj stvarnosti u kojoj univerzitetski profesor, javna ličnost, bez urođenog osjećaja za mjeru, vrlo ponosno smatra da je moralno sve ono što zakonom nije zabranjeno.
Po riječima gospodina Ivanovića njegova porodica u vlasništvu ima vinograde već 16 generacija, što znači sa mnogo “dužom” reputacijom od državne kompanije “Plantaže”. Prema nekim procjenama, generacijsko vrijeme se obično kreće od dvadeset do trideset godina, što ispada da se vinogradarstvom isti bave oko 400 godina. Ne pričamo o Burgundiji, Bordou ni Toskani, već o zemlji siromaha, u kojoj sva priča o trajanju počinje posljednjih dvadesetak godina i to ukoliko ste imali jak vjetar u leđa. Svima nam je ostalo nejasno, kako je nekome sa tolikom tradicijom trebalo toliko novčanih sredstava da usavrši proces, koji je valjda posle toliko vremena trebalo da bude skoro pa švajcarski. Posebno čudi što za to vino malo nas je ikada i čulo da postoji… ili možda i ne čudi, ako znamo da većina nas uz ručak ipak pije samo vodu.
O patriotizmu danas učimo iz njegovih teatralnih javnih nastupa u kojima se uvredljivo i sa nipodaštavanjem odnosi prema svakoj vrsti javne kritike. Narod kao narod, naviknut na strah od partije, popa ili nekog službenika, pa i ne čudi što kritika stidljivo proviruje iz njega.
Ovo je samo pokušaj da podstaknem čitaoca na razmišljanje da li ideološka pripadnost jednoj partiji podrazumijeva i prihvatanje svega nečasnog što pojedinci iz sopstvenih redova urade. Taj ćutljivi narod je još davno rekao: “Jadan ti je onaj ko nema u proljeće koze, a u jesen loze”. Pretpostavljam da ćete se zapitati “a šta će onaj koji nema ni koze ni loze”?
Bonus video:
