Poslao mi jedne prilike u dva poslijepodne Ante Tomić poruku. Ima on taj običaj, da u gluho doba dana, poslije ručka, ljudima mobitelom šalje svoja dokona razmišljanja.
“Dojam je najjači”, piše mi tako Ante. “Nitko se nikad nije oteo dojmu.”
I zaista, ne postoji u našim jezicima ništa strašnije od dojma, nemani što je u Srbiji zovu još i utisak. Zajeban je dojam. Koga taj dovabi u svoj čelični zagrljaj, kao da ga je golemi piton dohvatio: satima se onda taj očajnički pokušava otrgnuti, krckaju nesretniku kosti dok se batrga mlatarajući rukama u utiskovu stisku, ali sve džabe. Ne može se nesretnik oteti dojmu. Naravno da ne može. Nitko nikad nije.
Nije se do sad čulo, u cijeloj povijesti naše pismenosti nije zabilježeno da se netko oteo dojmu.
Obrazac je uvijek isti. Dojam ili utisak nastane tamo gdje ga se najmanje očekuje, u naizgled nevinom doživljaju neke pojave: jačanje tog doživljaja i narastanje dojma zove se “stjecanje”. Dojam se onda polako stiče i stiče, sve dok ga žrtva konačno i neprimjetno ne stekne. U trenutku kad stekne dojam, već je kasno: koliko god mu snažan otpor pružila, koliko god se otimala, žrtva se ne može oteti dojmu.
Zapravo, što mu se više otima, to je dojam snažniji.
U posljednjih par sedmica zabilježeno je nekoliko brutalnih napada dojmova i utisaka. Nakon što se, recimo, reis Husein Kavazović nije uspio oteti utisku da predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović izjavom o deset hiljada ISIL-ovih glavosječa u Bosni namjerno koči europske integracije BiH, ona je u intervjuu Jutarnjem listu paničnim glasom ispričala kako se “ne može oteti dojmu da je RH pod orkestriranim napadima onih u BiH koji jednostavno ne žele ostvariti ulazak u EU i NATO”. Onda je predsjednik SDA Bakir Izetbegović na forumu o europskoj perspektivi BiH u Sarajevu drhtavim glasom posvjedočio kako se “ne može oteti dojmu da je krajnja namjera tih izjava zapravo da se evropska javnost zatruje lažnom predstavom o BiH, naročito o njenim građanima islamske vjere, kao o tobožnjoj sigurnosnoj prijetnji za Evropu.”
Ti su dojmovi i utisci najopasniji od sviju: dojmovi o orkestriranim napadima i utisci o bjelosvjetskim urotama. Oni nemaju prirodnih neprijatelja i najbrže se razmnožavaju, pa znanstvenici pretpostavljaju da su utisci o zaverama devedesetih, nakon što su se razmnožili u Srbiji, u potrazi za hranom i novim staništima migrirali u BiH i Hrvatsku.
Kako oni napadaju? Evo divnog primjera iz Bihaća: ovih dana - povodom hapšenja petorice pripadnika vojne policije 502. brigade Petog korpusa Armije BiH, na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom, zbog davnog i nikad razriješenog ubojstva generala HVO Vlade Šantića - iz bihaćkog ogranka SDA odaslali su u javnost dramatični apel kako je “pukovnik Abdić dokazani patriota, legendarni armijski komandant proslavljene 502. Viteške brigade, na posljednjim lokalnim izborima voljom i podrškom građana, izabran u gradsko Vijeće Bihaća sa liste SDA”, i kako se “ne mogu oteti dojmu da je njegovo hapšenje usko povezano sa nedavnim presudama međunarodnog suda u Hagu”.
Kakve veze ima hapšenje “legendarnog komandanta Tigra” s “nedavnim presudama međunarodnog suda u Hagu”, dakle presudama Ratku Mladiću i herceg-bosanskoj šestorici? Vama možda nikakve, ali to je zato što niste stekli takav dojam. U Bihaću jesu, i sad je gotovo: nitko se tamo ne može oteti tom dojmu.
Pokušali su, doduše, sve što su mogli. Petoricu vojnih policajaca Armije BiH, za početak, niti su hapsili po nalogu haškog tužilaštva, niti su ga hapsili SIPA ili Interpol, niti im sudi Međunarodni sud za ratne zločine, već ih je po nalogu najobičnijeg kantonalnog tužilaštva najobičnija federalna policijska uprava privela pred najobičniji kantonalni sud. Zato je, najzad, Kantonalni sud u Bihaću nakon manje od dvadeset i četiri sata, neobavezno proćaskavši s pukovnikom Tigrom i družinom, optužene pustio da se brane sa slobode: oni, naime, zbog ubojstva generala Šantića nisu optuženi za ratni zločin, već za ubojstvo iz člana 36. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona, obično dakle domaće ubojstvo u avliji, takorekuć avlijanera među ubojstvima.
Vrag je, kako vidite, dojam. Vlado Šantić, recimo, bio je vojnik, štoviše oficir, dapače general, u generalskoj uniformi toga je dana bio kod drugog generala, generala Armije BiH Atifa Dudakovića, odakle su ga petorica vojnih policajaca Armije BiH, dakle ne običnih nego vojnih, odvela u komandu Vojne policije, dakle ne obične nego Vojne, gdje su ga zbog suradnje s autonomašima Fikreta Abdića i Vojskom Republike Srpske ubili s četiri metka iz vojnog naoružanja. I sve to 9. marta 1995., usred rata u BiH, u bihaćkom džepu, usred najkompliciranijeg ratišta kompliciranog bosanskog rata.
Ne znam za vas, ali gledano ovako izdaleka - s udaljenosti od dvadeset dvije godine - to kad, usred općeg rata svakog protiv svih, petorica vojnika jedne vojske u vojnom objektu likvidiraju generala druge vojske, zbog suradnje s trećom i četvrtom, ja se nekako ne mogu oteti dojmu da je posrijedi ratni zločin. Nije se čulo da bi vojnici usred krvavog nekog rata oteli i ubili generala druge vojske, pa da bi istragu vodio inspektor lokalne policije. Pitate li mene, ratniji bi taj ratni zločin bio još samo da su generala Šantića likvidirali naletom eskadrile bombardera i bacanjem nuklearne bombe na njegovu kuću.
Ali to je samo moj dojam. U Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona, na primjer, nisu se mogli oteti dojmu da je to bilo obično ubojstvo. Viđaju to u Bosni svaki dan, grupa vojnika otme se kontroli - nije kontrola dojam, nema tko se nije oteo kontroli - pa upadne na nekakav sastanak armijskih generala, otmu jednoga, izrešetaju ga, raskomadaju i ubace u limenu bačvu, onda zapale bačvu benzinom i razrjeđivačem, napune je cementom i vapnom, pa zakopaju u deponij. Inspektori u Bihaću kad dobiju takav slučaj, samo se uhvate za glavu: “Ne opet!” Da barem koji put bude malo drugačije, da nije general, da nije vojna policija i da nije rat, nego da je, napamet govorim, nož pod rebro u kafanskoj tuči, pa da jednom i oni nekoga optuže za ratni zločin.
Pa ipak, iako je posrijedi obično ubojstvo, iako je pukovnik Tigar saslušan i nakon kafe pušten kući, svejedno se u bihaćkoj SDA “ne mogu oteti dojmu da je njegovo hapšenje usko povezano sa nedavnim presudama međunarodnog suda u Hagu”. Kad je, primjerice, ista kantonalna policija zbog istog krivičnog djela, isto dakle običnog ubojstva, prije neki dan uhapsila onog mladića što je u bihaćkom naselju Ribić nakon svađe nožem ubio vlastitog oca, nije se u Bihaću čulo da je “njegovo hapšenje usko povezano sa presudama međunarodnog suda u Hagu”. Ni optužnica protiv Hamdije Abdića Tigra, zbog jedne obične, malo temperamentnije svađe s generalom HVO-a, ne bi tako nikad bila „usko povezana“ s presudama Mladiću i Prlićevoj zločinačkoj udruzi, da se nakon Tigrova hapšenja u bihaćkoj SDA nije stekao takav dojam. Užasnuti članovi Gradskog odbora, svih dvadesetorica njih - pričaju svjedoci - pružili su herojski otpor, ali bilo je uzalud. Nijedan se nije mogao oteti dojmu.
Naravno da nije. Nitko nikad nije. Nije se do sad čulo, u cijeloj povijesti nije zabilježeno da se netko oteo dojmu.
(oslobodjenje.ba)
Bonus video:
