Zašto treba uvesti privremenu zabranu lova, osim u slučajevima ugroženosti zdravlja i imovine ljudi i drugih živih bića, i to vrijeme pametno iskoristiti, pa utvrditi broj i način zaštite divljači, reorganizovati lovačka udruženja i pojačati kontrolu?
Zato, jer mnogi pobiše sve što su mogli od onog što trči, gmiže ili pliva. I još sve to objavljuju na društvenim mrežama, jer znaju da im se može i da će, eventualno, biti simbolično kažnjeni.
Zato, jer se samo dan nakon onolikog bijesa javnosti zbog ubijene mečke u Beranama, srne sa lanetom, sove ušare i dva bjeloglava supa, kao i grozomornog iživljanja nad ranjenom divljom svinjom, pojavljuju novi snimci upucanih ptica, a na društvenim mrežama se dijeli snimak lova u Pivi. I sve to, za neke vrste, u vrijeme lovnog zabrana.
Zato, jer Lovački savez i lokalna udruženja lovaca ne mogu, ne umiju ili neće da se izbore sa “mangupima u svojim redovima”.
Ponajprije zbog toga što se i dalje kod nas nečije čučanje iza grmlja kako bi ubili nemoćnu životinju, ne iz nužde nego zadovoljstva, a posebno ako je zaštićena zakonom, naziva “sportom”, što za posljedicu ima da su neke vrste bukvalno pred istrebljenjem.
Nesporna je činjenica da nisu svi lovci krivolovci, ali su zato svi krivolovci lovci, kao i to da jedan broj njih ima dozvole i članske karte lovačkih udruženja.
Ukoliko dođe do privremene zabrane lova u Crnoj Gori, to će se desiti zbog Lovačkog saveza, lokalnih lovačkih društava i organizacija, kao i institucija koje se bave tom oblašću i pomanjkanja oštrijih kazni za počinioce, a ponajmanje zbog divljanja takozvanih lovaca koji tamane sve što ne ide na dvije noge.
Tako bi se, u najkraćem, mogla sažeti sva ona reagovanja koja su nastala nakon dešavanja protekle sedmice i istupa krovne lovačke organizacije.
Za one koji nisu pročitali, iz Lovačkog saveza su na apele 62 NVO i stotine građana da se divljanje tzv. lovaca zaustavi, saopštili sljedeće:
“Predsjednik i Upravni odbor Lovačkog saveza Crne Gore za svoj rad odgovaraju Skupštini koja ih je birala, a ne nevladinim organizacijama, udruženjima građana koja osnivaju pojedinci radi zadovoljavanja određenih ličnih i grupnih interesa i ciljeva sa dva ili pet članova”.
U prevodu - “odgovaramo samima sebi”.
U saopštenju se navodi i ovo: “Tražeći zabranu lova kao kulturno-istorijskog nasljeđa građana Crne Gore, Perović (Aleksandar - CZIP) i njemu slični iz ovih NVO, ujedinjuju još više lovce, kao istinske i jedine zaštitnike i uzgajivače divljači, u nastojanju da se odupru nepravdi koju im oni, iz samo njima znanih razloga, žele nanijeti”.
Pitajte planinare, mještane i zaljubljenike u prirodu koji non-stop nailaze na lovce sa psima ili bez njih i džipovima “izdiru” na planine, kako izgleda to “kulturno-istorijsko nasljeđe”, često i u vrijeme lovnog zabrana.
Vjeruje li iko da se, osim zabranom lova na određeno vrijeme, tome može stati na put, najavom nadležnih da će “sistemski rješavati problem krivolova u Crnoj Gori“?
U Krivičnom zakoniku postoji krivično djelo ubijanje i mučenje životinja i razaranje njihovog staništa u sticaju, krivično djelo nezakoniti lov, a tu je, za pojedine slučajeve, i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Pored novčane kazne, predviđena je i kazna zatvora do tri godine.
Kako to izgleda u praksi govore podaci koji su u zajedničkom saopštenju navele 62 nevladine organizacije: od 2013. do 2018. godine pred tužilaštvima se postupalo po ukupno 127 prijava za krivična djela ubijanje i mučenje životinja i razaranje njihovog staništa, od čega su čak 84 krivične prijave odbačene. Kada su u pitanju osuđujuće presude, u najvećem broju su izricane uslovne kazne, a za šest osoba izrečena je kazna rada u javnom interesu. Novčana kazna utvrđena je u odnosu na tri osuđena, a u odnosu na jednu osobu izrečena je kazna zatvora u trajanju od 30 dana zbog krivičnog djela nezakonit lov.
Iz Ministarstva poljoprivrede, nadležnog za oblast lovstva, kazali su da će u saradnji sa MUP-om “raditi na rješavanju problema korišćenja vatrenog oružja u lovu, kao i usaglašavanja broja registrovanog oružja sa brojem korisnika koji plaćaju lovačku članarinu da bi se došlo do podatka koliko oružja je u zloupotrebi”, da će “svaki vid krivolova biti procesuiran”. Najavljeno je i preispitivanje lovačkih nadoknada, korišćenja lovačkog oružja kao i lovačkih pasa u lovu, način lova u lovištima posebne namjene, da će se aktivno raditi i na podizanju svjesti o značaju divljači i ptica za biodiverzitet i životnu sredinu...”
Potpisnik ovih redova naslušao se ovakvih fraza stotinu puta tokom posljednje dvije decenije.
"Nijesam pobornik zabrane lova. Smatram da treba naći druge načine. Treba pratiti kako se koriste lovački psi, mora se povećati broj inspektora na terenu, moraju kazne biti veće, a i raditi na povećanju svijesti. Ako nam to ne uspije, ne bježimo od moratorijuma, na lov, ali to nije lako. Zakon nam to ne dozvoljava i ne treba pribjegavati tome, osim u krajnjem slučaju", kazao je ministar Aleksandar Stijović.
Moratorijum se, kazao je, samo može utvrditi kada se pokaže da je stanje u prirodi alarmantno, odnosno da su životinje u ozbiljnoj mjeri ugrožene.
Bez obzira na sve dobre namjere novog ministra, i na to što je relativno kratko na toj poziciji i što je došao na gotovu štetu, ostaje pitanje: ako se ovo ne može nazvati alarmantnim stanjem, onda dobro, da nastavimo po starom i nikom ništa.
Potpisnici inicijative, 62 NVO, smatraju da moratorijum na lov svih vrsta treba uspostaviti na najmanje pet godina, kako bi se sprovela efikasna zakonodavna i institucionalna reforma lovstva, organizovao adekvatan monitoring i izradilo nulto stanje divljači u lovištima, ojačali kapaciteti lovne inspekcije, lovočuvarska/inspekcijska služba stavila pod direktan nadzor Ministarstva i izvršilo se temeljno restrukturiranje lovačkih saveza i društava, čiji lovočuvari nijesu na visini zadatka i nijesu u stanju kontrolisati lovišta.
Za jedan medij generalni sekretar Lovačkog saveza Crne Gore kazao je da smatraju neshvatljivom inicijativu brojnih NVO za uvođenje zabrane lova.
“Zabrana lova nije moguća, upravo zbog velikog značaja lova i lovstva kako za prirodu, tako i za društvo u cjelini, niti je kao takvu prepoznaje zakonodavstvo, struka i nauka. Lovci, kao u prošlosti tako i danas, daju nemjerljiv doprinos održivom razvoju prirode i divljači, ali i suzbijanju i kontroli zaraznih bolesti koje se prenose sa divljih na druge životinje, neke i na čovjeka, rade i druge poslove od javnog interesa koje im je kao korisnicima lovišta povjerila država”.
Šta je veći javni interes i koliki je “nemjerljiv doprinos”, kako eufemistički kažu iz Lovačkog saveza, “neodgovornih pojedinaca”, dovoljno govori sedmica za nama i broj nezakonito ubijenih životinja. Onaj za koji znamo.
Kolika je šteta napravljena, pokazaće se. Možda ne tako brzo, ali ono što se dogodi prirodi - dogodiće se i ljudima.
Bonus video:
