Ako identitet definišemo s psihološkog aspekta, prisjetimo se da je to osobina relativne cjelovitosti i postojanosti ličnosti bez obzira na unutrašnje i spoljne promjene.
Da li smo svjesni svoga identiteta? Ko to može da nam oduzme naše ja?
Negdje na kontinuumu između crnogorskog i srpskog junaštva, zaboravismo na ljudskost.
Da li smo umorni od podjela ili su nam i one odavno postale osnova ljudska potreba, kao vazduh i voda? Ne razumijemo druge, ali insistiramo da nas razumiju. Svojatamo tuđe, a svoje ne damo. Osuđujemo, ali sa dvostrukim aršinima. Volimo, ali ne priznajemo tuđu ljubav. Hoćemo da živimo, a svjesno ginemo. Idemo ka Evropi, a živimo u plemenima. Hoćemo da gradimo, a urušavamo sve ljudske temelje. Borimo se za slobodu, dok kujemo u vatri rešetke za druge. Utopljeni u paradoksima teorije i pragmatike, srljamo bez cilja.
Za vrijeme noćnih monologa smo bespomoćni samci, koji čeznu da ih neko razumije. I tu smo podijeljeni na dva ekstrema. I sirotinja i bogataši, svi imaju svoje probleme. Sirotinja se brine kako da preživi, a bogataši kako da još za sebe uzmu. Posljedica tih noćnih strahova je dnevni vrisak nacionalizma. Uz jutarnju kafu se nadograđuju čvrsto ukorijenjeni stavovi, sa novim argumentima za dnevne borbe.
U dnevnim političkim dijalozima se budi zvijer nacionalizma, koja ima nadljudske sposobnosti. Kroz emocionalni rafal neprijatnih psihosomatskih tenzija, ljutnja i strah nam se vrate kao rikošet. Prijateljstva, kumstva i rodbinski odnosi se brišu kao dlanom o dlan, zbog toga što imamo različita mišljenja. Od šarenolikosti života sveli smo život na pripadnost jednoj od dvije gomile. Ko još može da ti oduzme identitet srca?
Kao lutajući čopor vukova kreće se u novi pohod, sa čežnjom da se nova lovina rastrgne. Da li smo mi podivljali ili nam je zemlja pretvorena u divljinu?
Na vjetrometini lutanja dozvolili smo da nam bjelina duše postane crna hronika. Bistrinu uma smo pretočili u pomućeni razum.
Nije lako, sravnjeni sa zemljom i ogoljeni do kosti, no svakako da je moguće.
Čovječe, ustani! Stresi sa sebe mržnju i ogrni se razumom. Niko ti ne može oduzeti ljudskost, identitet i srce. Vazduh i vodu može, ali ono što si, to ne može niko do tebe sama. Lako je mrzjeti, teško je oprostiti. Sa mačem u ruci, u gomili su svi jaki. Bez mača se jezik sveže u čvor. Istinu još niko nije uspio da pobijedi. A ona nas čeka svako veče, pred snove. Ogrne nas svojom hladnom čistinom, pred kojom vrlo jasno znamo ko smo.
Da li bismo bili spremni da primimo vakcinu protiv nacionalizma?
U susret nikšićkim izborima, zajedno naučimo najveću životnu lekciju, da živimo bez podjela i da budemo ljudi! Za tako dobro naučenu lekciju, dobićemo čistu peticu iz čovječnosti.
Autorka je specijalista psihologije i savjetnica u psihoterapiji; članica je GP URA
Bonus video:
