Kako bi uspostavio komunističku vladavinu nakon Drugog svjetskog rata, Maćaš Rakoši - mađarski Staljin - osmislio je “taktiku salame“. Sistematski je obezvređivao političke protivnike, jednog po jednog, otkidao parče po parče, sve dok nije ostala samo ambalaža.
Milo Đukanović je radi obezbjeđivanja apsolutne vladavine isto to radio crnogorskim institucijama.
Vlada Zdravka Krivokapića u prvih 100 dana gledala je u gotovo praznu ambalažu, pomalo je gužvala, često izgledala kao da ne zna šta će sa njom. Izgleda da je sudbina Crne Gore da promjenom vlasti dobije političku elitu koja će peći zanat na državi i građanima.
Ili je jednostavno u pitanju istorijska zakonomjernost - krize, manifestovane kroz duge političke nestabilnosti ili ratove, neminovnost su društava poslije slabljenja ili smjene dugotrajnih autoritarnih režima.
Čini se da je nova Vlada najviše okupirana religijom i otvaranjem novih ili aktuelizovanjem starih afera.
Religija je štaka za slabe državne institucije. Bivši režim je posezao za religijom iz interesa, sadašnji iz uvjerenja.
Afere su na našim prostorima politički folklor, uglavnom bez epiloga. A baviti se isključivo nepočinstvima bivše vlasti, iako zavodljiv, pogrešan je doživljaj obnašanja funkcije.
Za pravosudni epilog lopovluka i bahatosti pojedinaca iz bivše DPS vlasti potrebni su nezavisno sudstvo i tužilaštvo, to su oni djelovi salame koje autokrate najslađe odrežu.
A nova vlast se upravo najviše okliznula na tužilaštvu.
Na brzinu su pokušali izmjene tužilačkih zakona, pod pritiskom DF kome je do evropskih integracija koliko do lanjskog snijega.
I Vlada je dobila dobru šamarčinu iz Brisela. Javno - za nepoznavanje suštine procesa EU integracija, a ispod stola je otvorena dilema koliko je nova Vlada proevropska.
Strpljenje je jedna od odlika koju političari moraju imati da bi bili uspješni.
A nova Vlada i vlast to nijesu pokazali, ni kada je riječ o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, ni kada je riječ o izmjenama tužilačkih zakona.
No, to su samo neke od lekcija koje su imali priliku da nauče u prvih 100 dana. Krivokapić i njegovi apostoli morali su, tokom medenog mjeseca, proći ubrzani tečaj politike.
Ministri zdravlja i diplomatije, Jelena Borovinić Bojović i Đorđe Radulović, su na sopstvenoj koži naučili sljedeću lekciju - nikad javno ne izlazite sa najavom, posebno kada situaciju ne kontrolišete, dok nije sve do kraja spakovano. Ne najavljuje se vakcinacija za kraj januara, niti razrješenje Darka Pajovića, dok avion iz Pekinga ne bude spreman da poleti za Crnu Goru. Sa vakcinama ili Darkom.
Ekonomsko-apostolska ekipa, Milojko Spajić, Jakov Milatović i Mladen Bojanić, kao da je bježala sa prvih časova političke ekonomije.
Zbog investitora i evenualno budućih zaduženja, vlast nikada ne saopštava da bi država bankrotirala, da u januaru ne bi bile isplaćene penzije i plate, da nijesu emitovali obveznice od 750 miliona eura, sve i kad je tako.
Kao da u banci kažete - da nije bilo onog prethodnog kredita ostao bih gladan i bez krova nad glavom, imam još za neko vrijeme, možda da mi date još neki zajam?
I da nije toga, većinom svojih političkih aktivnosti DF otvoreno radi protiv Krivokapića, čime međunarodnoj javnosti šalje poruku o političkoj nestabilnosti.
I to obeshrabruje one kojima bi Crna Gora mogla bila ekonomski interesantna. Uz zdravstvo, ekonomiju i evropske integracije, kao trenutno tri ključne oblasti, moglo bi se još dosta toga staviti na teret novoj vlasti.
Gotovo pa svakodnevno neko od predstavnika nove vlasti pokušavao je politički harakiri, uglavnom kroz javne nastupe, osim onih koji su u javnosti nevidljivi apostoli - Tamare Srzentić i Ratka Mitrovića.
Na drugoj strani, DF i DPS su koristili svaku priliku da katanu gurnu još dublje u stomak nove Vlade.
Dolazi vrijeme kada Krivokapić i ministri neće imati ništa od religije, ni od zagledanja i reklamiranja prazne ambalaže sa početka teksta.
Osim igara, narod ište i hljeba.
Kod smjenjivosti vlasti dobro je i što postoji mogućnost poređenja.
Predaniji poslu i pošteniji od DPS-a, ali i neiskusni, posebno u javnim nastupima, zasad slabo organizovani i neefikasni.
Bizmark je rekao - “politika nije nauka, kako to zamišljaju mnoga gospoda profesori, ona je umjetnost“.
Krivokapić je pokazao da zna pomalo da zasvira ili kičicom da razmaže, i po DF-u i po DPS-u.
Ali, za dio njegovih eksperata politika je ostala - samo nauka.
Bonus video:
