Nakon parlamentarnih i sada lokalnih izbora u Nikšiću, partijskim glasnogovornicima su puna usta priče o slobodi. Eto, vele, konačno je pristigla sloboda 30. augusta u Crnu Goru, Nikšić je zapljusnula 14. marta. Talas slobode neće tu stati, sjurit će se sada prema Herceg Novom, kako to slavodobitno najavljuje slobodom ozareni i na bilbordima bezbrižno nasmiješeni lider Prave Crne Gore. I bogme pola naroda našeg crnogorskog (mislim na građane Crne Gore), koji se vazda dičio slobodom, euforično prihvata novu slobodu, a opet ona druga, sada nešto manja polovina, uznemirila se gubitkom neke svoje dojučerašnje slobode. Politički diskurs je oduvijek volio jake riječi, a kud će jača od slobode. Za nju (slobodu) se vrijedi boriti, naglasit će političari, svim sredstvima pa ako treba i ginuti, daleko bilo.
Nema sumnje da smo svjedoci nove političke realnosti. Na sceni su isti igrači, ali u različitim ulogama. A sve se vrti oko moći. Doduše, moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno, po lordu Ektonu. Srećom, rekli bi oni koji sada ugledaše slobodu, apsolutno kvarna moć je augustovskim prevratom dokinuta. Neki, možda s razlogom, vide da ona još uvijek tinja ispod površine. Sada je, dakle, na nekim drugim akterima da sačuvaju stečenu moć, ali ne samo od onih kojima su je uzeli već i od sopstvene kvarnosti koja čuči u svakoj moći.
Težnja ka moći nije primarna, ali je najjača čovjekova potreba, po nekim mudrim autorima i u sebi nosi redovito virus kvara. Najbolja prevencija je podjela vlasti i ograničeni rok vršenja vlasti, čemu nas Ameri odavno uče. Elem, da se vratimo varljivom, a tako rado rabljenom pojmu slobode. Mnoge je eto ponio taj osjećaj, ali u demokratskom društvu osjećaj slobode ne bi smio nipošto biti “rezervisan “samo za one koji podržavaju vlast. Ako se sada oni drugi (bezmalo polovina) osjećaju neslobodni, onda je nešto ozbiljno trulo u sistemu. Onda to još uvijek nije demokratija, nego prije nešto između i bliže partokratiji ili možda tehnokratiji. U filozofskom diskursu sloboda je kompleksan pojam i teško ju je odvojiti od uzročno posljedičnog lanca događanja stvari. Tek u politici je nemoguće odvojiti je od snažnog determinizma političkih faktora i procesa. Da bi se neka sloboda “rodila”, moraju se neke prethodne slobode ograničiti ili ugasiti. Da bi se stečene slobode sačuvale, moraju se neke prethodne slobode predefinisati i osloboditi svojih ograničenosti. Nikada neće slobodu svi jednako doživljavati, ali ista može zaživjeti samo ako je prihvata ubjedljivo velika većina društva. Stoga je važno povratiti vjeru u institucije, a ne u nove ideologije ili u lidere. Crnogorskom podijeljenom društvu, čija je kolektivna svijest zarobljena nametnutim vjerskim i identitetskim pitanjima, neophodan je otklon od takvih tema i okretanje pitanju pravne države i ekonomskog ozdravljenja. Uostalom, o kakvoj slobodi može govoriti prosječan građanin Crne Gore kojeg muči nesiguran posao sa nedovoljnim prihodima i još povelikom ratom kredita itd...
I sve to u uslovima zdravstvene kovid krize tj. drame kakvu ne pamte sadašnji naraštaji. Osjećaj slobode kojim tako slatkorječivo “mašu” političari, stari i novi, je čini se potonuo do nivoa floskule, umjesto da bude najvrijednije stanje duha svakog dostojanstvenog čovjeka. Ali sloboda, bilo čija, je ograničena slobodom drugog čovjeka i one se mogu samo uzajamno sačuvati i to jedino u ambijentu demokratskog društva bez partokratije, bez ostrašćenog nacionalnog populizma i identitetskih pitanja na kvazinaučnom fundamentu. Slobodu nam neće donijeti nijedna partija ako je ne otkrijemo u sebi i ne poželimo da je bez rezerve dijelimo sa svima oko nas bez obzira na vjeru, kulturu, naciju, porijeklo itd...
Crnogorsko društveno biće jeste slobodarsko, ali istovremeno i konzervativno, zarobljeno nekim arhaičnostima i podjelama. Potreban je opštedruštveni konsenzus, kojeg bi poduprla kulturna intelektualna elita, u pogledu ublažavanja tenzija i podjela te okretanja emancipaciji građanske društvene svijesti.
Bonus video:
