Perseveracija označava ostajanje u istom stanju i abnormalno produženo održavanje istih sadržaja u svijesti. Ova neprestana vraćanja na iste pomisli, od kojih su neka besomučno dokazivana i utvrđivana kao pogrešna, moguće predstavljaju bitna obilježja određenog psihopatskog stanja. Na Balkanu su ovakva promišljanja očigledno dominantna, jer skoro je nemoguće racionalnim pristupom objašnjavati ponavljanje istih grešaka, iznošenje istih uvreda i dešavanje istih ponašanja u određenim situacijama.
U namjenskoj omči od ideološke mržnje, barem ovih dana u Crnoj Gori, možemo uvidjeti da čak i pandemija sa svojom tragikom i najava paklene egzistencije nijesu bitne teme za naše građanstvo. Po oprobanoj političkoj recepturi, uoči konačnog Predloga zakona o budžeta za 2021. godinu i još godoovski čekanog Programa rada Vlade Crne Gore, iz ormara tranzicije ponovno je bauknula nepriznata istina i identitetska provokacija.
Ovo sve, što se ovih dana izdešavalo oko stava Vlade Crne Gore i izjave njenih čelnika u vezi sa poimanjem genocida u Srebrnici, nije najava reprize 90-ih godina, mada bi se takvom scenariju mnoštvo oveselilo. Ova tematska incidenca najbolja je potvrda da puka smjena političke vlasti, bez jasno ustanovljenih principa i društvenih vrijednosti, nije vrijednost sama po sebi. Sva stodnevna lutanja izvršne vlasti i konfuzna neizjašnjavanja Skupštine Crne Gore, možda bi bila, i jesu u dobroj mjeri, opravdana posljedicama ranije, višedecenijske autokratije. Ali, nakon nepostojanja određenog stepena usaglašenosti oko krucijalnih pitanja među vršiocima vlasti i odsustva pokušaja pravljenja konsenzusa oko određenih pitanja sa opozicijom, moramo istaći da trenutno u Crnoj Gori ne postoji legitimnost demokratski izabrane vlasti. Predstojeća skupštinska izjašnjavanja, i postupanja izvršne vlasti shodno njima, moraju dokazati postojanje Rusoovog pravila: Najjači nije nikada dovoljno jak da uvijek bude gospodar, ako ne pretvori svoju snagu u pravo, a poslušnost građana u dužnost!
Ova definicija legitimiteta vlasti nedvosmisleno ukazuje i na to da vladavina prava proizilazi iz ponašanja građana i vršilaca vlasti koje je usklađeno i sa ranije utvrđenim objektivnim pravnim normama (obavezama) - Ustavom Crne Gore, važećim skupštinskim odlukama i zakonskim propisima, međunarodnim sporazumima, kao i odlukama međunarodnih institucija. Naravno, kada smo kod legitimiteta, aktuelna vlast skoro da više i ne spominje mogućnost uvođenja u izborni sistem otvorenih lista, samokandidovanje nezavisnih odbornika, vraćanje neposrednog biranja predsjednika opština ...
Štaviše! Ovakav odnos predstavnika novoizabrane vlasti definitivno potvrđuje da je Crna Gora i dalje u tranziciji. Tačnije, ako aktuelna vlast na bilo koji način relativizuje ne samo odluke Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, tj. osude počiniocima ratnih zločina iz 90-ih, već i ne smatra bitnim preporuke Evropske komisije za demokratiju putem prava (Venecijanske komisije), jer smo navodno kao bivša socijalistička zemlja u potpunosti uskadili svoje nacionalno zakonodavstvo i institucionalnu praksu sa evropskim pravnim standardima, onda ona u odnosu na prethodnu ne predstavlja demokratski iskorak. Zašto? Zato što je prethodna vlast deklarativno larmala, ali nije sprovodila određene demokratske standarde, dok aktuelna vlast, koja još nema konkretnih demokratskih primjera, negira ili se ne može dogovoriti oko međunarodno traženih vrijednosti.
Pored ovoga, moramo objektivno sagledati i pokušaje da se sve ovo isključivo predstavi kao još jedno spinovanje onih koji „pokušavaju da sakriju kriminalnu prošlost“. Nećemo pogriješiti ako našoj tmurnoj zbilji odredimo odredimo status posljedice ranijih vremena, ali moramo priznati da uzroci nijesu samo u krvavom raspadu SFRJ. I nije samo tridesetogodišnja kleptokratija zarad „kupovine glasova“ okretala glavu od tinjajućeg šovinizma i njivila u svojim redovima kriptoklerikalce i nedavne litijaške pokajnike.
Moramo priznati da, sada ili nikada, neke oblike ponašanja više ne možemo tolerisati. Ako usljed objektivnih okolnosti, protoka vremena i nepostojanja odgovarajuće arhivske građe, ne možemo lustrirati ili onemogućiti određenim licima učešće u našem javnom životu, onda barem Vlada Crne Gore treba da se uzdrži od komentaristike da „niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim“. Dovoljno je bilo u ovom reagovanju konstatovati, što je i pravni i etički standard, „da je svaki zločin pojedinačan“ i „da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci“. Ako je i Diznijeva produkcija u svojim antologijskim crtanim filmovima prepoznala „negativno predstavljanje i/ili nekorektno ophođenje prema ljudima i kulturama“, onda je i u zemlji, koja je po svom ustavu građanska, veoma neprikladno imati takvo institucionalno ponašanje tokom kojeg iskazujete skepsu prema sistematičnoj brutalnosti.
Sve treba da nas zabrine zašto „Dara iz Jasenovca“ neće imati svoju filmsku premijeru u Hrvatskoj i zašto neki ne žele da odgledaju film „Quo vadis, Aida?“. Ali treba i da konačno saznamo zašto je za vrijeme bivše „patriotske“ vlasti onemogućavano izvođenje predstave „Srebrnica. Kad mi mrtvi ustanemo“.
Svi treba da se uplašimo ovakvog stanja koje i kod ličnosti i u društvu održava nedopustivu ravnodušnost. Ovo ponavljajuće stanje guši grižnju savjesti i ubija sjećanje, ali i toleriše govor mržnje i nasilnička ponašanja. Ne smijemo da prihvatimo neoprostivo i da, nakon trideset godina, dopuštamo, kako bi naš Đorđe Balašević rekao, da nas „oči ljudske plaše više nego vučje.“
Bonus video:
