Do prije neki dan nisam ni znao gdje živim. Ili preciznije: znao sam, ali nisam bio svjestan. A osvijestio sam se tek kada su u javnost izneseni detalji sa nedavnih lokalnih izbora u Mojkovcu.
Naime, preko 400 glasačkih listića, prema navodima URE, imalo je neki karakterističan znak: jedan ili više kružića, podebljanih flomasterom tako da probije sa druge strane, ili trougao, kvadratić, jedno veliko slovo D... Tek mojkovački glasači, mahom pristalice partija na vlasti, pokazali su zavidnu maštu i kreativnost u izražavanju ’’slobodne’’ volje, tj. glasanju.
Kada se ovakve stvari dese, ne samo izbori, nego sva dešavanja u društvu gdje je ovo moguće, gube smisao. Ono što se dešavalo na Cetinju: zastrašivanja, prijetnje (jedno premlaćivanje), kapuljače... takođe vrijeđa dostojanstvo građana i ugrožava njihovu slobodu. Ali je koliko toliko očekivanije i samim tim nekako poštenije (ako se uopšte može pominjati poštenje) od kružića, trouglića, kvadratića... i velikog D.
U takvim uslovima glasanja, nema ni D od demokratskih, slobodnih i fer izbora. I to svi znaju: i opozicija, i vlast i međunarodna zajednica. A čitavo ovo dešavanje podsjeća na ono poznato: probaj ti, pa ako ti uspije uspije, tj. ako prođe, a ako ne... smislićemo nešto. A zašto ne bi prošlo? Ko može da garantuje da unaprijed nije dogovoreno sa tzv. međunarodnom zajednicom i njenim predstavnicima u Crnoj Gori?
Ne bi me iznenadilo da se Dritanovo pisanje žalbe ambasadorima u Crnoj Gori na kraju pokaže naivnim: pa oni su vladajućim upravo dali, ako ne instrukcije, onda bar zeleno svjetlo, da su ’’određena događanja’’, u okviru (nenasilnih) postupanja i u granicama ’’tolerancije’’ sasvim u redu, čak i poželjna. Nisu dali? Zašto onda ćute? Ili drugo pitanje: da li je strah od ruskog uticaja toliko velik da se toleiriše i ono što je nezamislivo i nepojmljivo u državama iz kojih dolaze ti ćutljivi strani predstavnici u Crnoj Gori? Ćutljivi kada su u pitanju neregularnosti na izborima, ali nisu ćutljivi kada ubjeđuju građansku opoziciju da se vrati u parlament.
Pri tome su nebitni argumenti opozicije, trvrdnja da prethodni parlamentarni izbori nisu bili ni demokratski ni regularni. Oni su završeni, tačka: vratite se u parlament, gospodo, poručuje (zapadna) međunarodna zajednica. I naravno da time daju i motiv i podstrek za kružiće, trougliće, kvadratiće (KTK)... I naravno da će oćutati negodovanje opozicije.
Vrlo zanimljivo je i to da je samo jedan dio opozicije (onaj građanski dio) obznanio i pobunio se protiv KTK. Da li ohrabreni međunarodnom zajednicom, ili nereagovanjem onog drugog dijela opozicije (bar ne vidljivo za javnost), tek predstavnik pobjednika na Mojkovačkim izborima optuži URU da su sami crtali KPK, i to na listićima koji nisu bili u glasačkim kutijama?! Što vele - napad je najbolja odbrana, ali i bukvalno. A to je još jedan fenomen naše društvene stvarnosti.
Naime, nije bitno kakvi su argumenti, dokazi, kolika je istina - svakome je dozvoljeno i dostupno da to pobije i ustvrdi - nije istina. I nikom ništa. Nema odgovornosti, sankcija, nikakvih posljedica za one koji ponište istinu. Dokle god bude građana kojima to nije bitno, kojima je sve jedno, kojih se to ne tiče, Crna Gora će biti slaba: u napretku, u demokratiji, u slobodama... Ostaće još puno onih, na to se mora računati, koji ne znaju šta je istina, koji ne znaju da prave razliku između istine i neistine, razliku između demokratskog i nedemokratskog, dobrog i lošeg... Ali oni koji znaju, a oćute...
U svim ovim dešavanjima postoji riječ koja se izdvaja: dostojanstvo? Dignity (eng.) - dignitet. Poništava se, nestaje, nema ga. Smiješno je čak i govoriti, pominjati ga: o čemu ovaj priča, kakvo crno dostojanstvo, što je to, što će ’’ni’’ to? Pri tome se zaboravlja da su i najveći prevaranti i kriminalci imali svoje dostojanstvo. I to ih je odvajalo od onih drugih, bez njega. Ratni zločinci su nekad bili isti /slični, kao i drugi, obični ljudi. ’’Proslavili’ su se tek onda kad su ostali bez dostojanstva. Za konačan ishod nije bitan razlog, opravdan ili neopravdan (lične traume, nesreće), ostali su bez njega i počinili zločine. Nema razumijevanja ni opravdanja, kraj priče.
Pitanje je koliko je neko intelektualac, intelektualka, gospodin, dama... ne znam koliko uspješan ili ugledan građanin, na kakvoj funkciiji i poziciji, ako živi u Crnoj Gori i oćuti: kružiće, trougliće, kvadratiće... i veliko D. Ne, ne možete biti, dame i gospodo. Po mom mišljenju, svaki građanin bi morao da da doprinos prevazilaženju postojeće situacije. Mnogi nisu u poziciji da javno kažu ili napišu, da izraze protest, neslaganje, ali mogu na drugi način da se ’’oduže’’. Da kažu (sebi prije svega), ja neću, ja ne žeilm, ne pristajem... da budem dio toga, da učestvujem. Ne zbog sebe toliko (nisam bitan ja, ti) već zbog đedova i prađedova, a prije svega zbog đece i unuka.
I ne, ne morate da glasate ’’neprijatelje’’ i ’’tuđe’’. Slobodno glasajte koga želite, kome vjerujete, ali učinite to slobodno, bez pritisaka ili prinude. A to znači dostojanstveno. A onda će nestati: kružići, trouglići, kvadratići... Neće biti ni velikog D. Zauzvrat, ostaće vam Dostojanstvo, sa velikim D.
Bonus video:
