Da mi je znat’ gdje su sad oni kritičari koji me već godinama upozoravaju da se manem tih devedesetih, da udavih pričom o ratu za mir, da treba da pišem o sadašnjosti i budućnosti... Odgovarala sam, strpljivo ali zaludu, kako nam je sadašnjost ovakva upravo zbog tih devedesetih. I kako će budućnost biti još mračnija, ako ne osvijetlimo našu ulogu u tom ratu i suočimo se sa svojom krivicom.
Kad kažem svojom, mislim na krivicu države. Kad kažem država, mislim na depees kao njenog vlasnika punih trideset godina.
Ali, on je izgubio vlasnička prava pred sudom građana? Jeste, ali sad koristi pravo na žalbu, pozivajući se na sticanje prava svojine putem održaja.
Državina ne može biti zakonita bez punovažnog pravnog osnova? Ne može, ali nema tog autokratskog režima koji se bez metaka odrekao onoga što je pribavio silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Zato se depeesovci, velemajstori sile i prevare i većinski predstavnici Crnogoraca, na ulicama ponašaju kao srpski radikali tokom rata. A frontovci, većinski predstavnici Srba, u parlamentu kopiraju mlade, lijepe i pametne s početka devedesetih.
Apsurd? Jeste, ali ni prvi ni posljednji.
* * *
Ako nejaka trojna vlast nastavi da na podvale jake opozicije nasijeda ovim intenzitetom, Crna Gora će se vrlo brzo naći u još apsurdnijoj situaciji, tragičnih razmjera.
Ne slutim naravno rat, mada se oružani okršaji manjih razmjera ne mogu sasvim isključiti.
Kad kažem tragičnih, mislim na vrlo izvjesnu mogućnost da oni koji su 30. avgusta sebe proglasili oslobodiocima Crne Gore omoguće povratak autokratskog režima na vlast.
Sa velikim šansama da autokratija preraste u diktaturu na još trideset godina. I duže, ako Aleksandar Vučić izbjegne svih 1389 atentata prije kraja Kosovske bitke...
Zašto umiješah njega u ovu priču? Zato što se sam umiješao, upravo dok je izgovarao da se "Srbija ne meša u unutrašnje stvari Crne Gore"...
Apsurd? Jeste, ali ni prvi ni posljednji...
* * *
Pa, to je uobičajena diplomatska poruka? Bila bi, da ne znamo ko poručuje. I da nema uobičajenog "ali nastavićemo da pomažemo srpskom narodu u toj zemlji"...
Iza kojeg slijedi ne samo najava klasičnog miješanja u unutrašnje stvari suverene države, nego i konkretno uputstvo protiv čega i koga treba da se bore Srbi u Crnoj Gori:
- Svi građani Srbije treba da znaju da smo mi već prilično naučili da iz Crne Gore idu na proslavu Oluje, da svaki put moraju dobro da čuju i pažljivo slušaju šta im govore predstavnici NATO, Stejt departmenta i Brisela, a da malo ređe ili uopšte ne moraju da čuju šta kaže Beograd...
Za građane Srbije nemam pouzdane podatke, ali da Vučić odlično glumi lošeg đaka nimalo ne sumnjam. Koja to članica NATO ne sluša pažljivo stavove sopstvene alijanse i najjače vojne sile u njoj...
A zašto Crna Gora dobro čuje što joj govore iz Brisela a ne mora da čuje što joj kaže Beograd?
Pa, zato što hoće da se učlani u Evropsku uniju a ne u Srbiju...
* * *
Zna Vučić to, ali ne može da prežali. I nikad neće prežaliti što se 2016. ugrizao za jezik samo na jedan dan, a ne na godinu.
- Srbija se ne meša u unutrašnje stvari Crne Gore - govorio je i tada. Samo što je drugačija bila poruka iza njegovog uobičajenog "ali" - njen ulazak u NATO ne može loše uticati na odnose dve države...
Ne samo da mu rečeni ulazak nije smetao, nego ga je ubrzao. Ne da se nije trajno ugrizao za jezik, nego je za srce ujeo sve Srbe u Crnoj Gori.
Da on lično i njegova BIA nijesu tada bili sruke Milu Đukanoviću, nikad se Andrija Mandić i Milan Knežević ne bi našli u sudnici kao teroristi, a kamoli bili osuđeni na po pet godina robije...
To što su mu oni lično oprostili, njihov je problem. Ali, to što su i oni i mnogi njihovi sljedbenici zaboravili čije je rane radove izučavao Aleksandar Vučić sve više postaje veliki problem Crne Gore... I to ne samo politički...
- Srbija se ne meša u unutrašnje stvari Hrvatske - govorio je prije tri decenije tadašnji srpski vođa Slobodan Milošević - ali nastavićemo da pomažemo srpskom narodu u toj zemlji.
Kako su prošli Srbi u Hrvatskoj nakon izdašnih podsticaja iz Beograda da se bore protiv Tuđmanovog režima, to je odavno jasno.
Teško je, međutim, razumjeti čime je motivisano uporno najavljivanje dalje pomoći - što god se pod njom podrazumijevalo - Srbima u Crnoj Gori kad su oni već pola godine - na vlasti. I to u izvršnoj - koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku - najmanje dvotrećinski...
Apsurd? Jeste, ali ni prvi ni posljednji...
* * *
Najfreškiji apsurd jesu ovi skupovi branitelja lika i djela Vladimira Leposavića, na društvenim mrežama, u medijima i na ulici. Morbidna konstrukcija o genocidnom narodu sad se obija o glavu onima čije su je vođe stvorile.
Prvi put sam za nju čula kad je, tokom pobune Srba u Kninskoj krajini, dio srpske književne elite u matici i dijaspori proglasio sinonimima riječi ustaša i Hrvat. Genocidan narod, čitala sam tada izjave nekih pisaca iz čitanki...
Nedugo potom, "genocidnost Hrvata" pretvorila se u poštapalicu u srpskom parlamentu. U crnogorskom mnogo rjeđe, a i to samo dok Svetozar Marović nije preuzeo predsjedavanje...
Na državne medije tada još nije mogao da utiče, RTCG je uređivao predsjednik Momir Bulatović, a Pobjedu premijer Milo Đukanović...
Opisni pridjev genocidan, koliko se sjećam, nijesu javno koristili. Ali se - kao ni ostali zastupnici tadašnje srpske politike - nijesu ograđivali od njega.
Taj opisni pridjev postajao je s godinama sve opasniji i vraćao se kao bumerang zastupnicima ideologije njegovih tvoraca.
Nažalost, ne samo njima. Nego i onima koje je krštenica spriječila da pamte rat, a trodecenijski obrazovni sistem depeesa onemogućio da istinu o ratu nauče tamo gdje treba...
Zato danas, braneći ministra Leposavića, istovremeno kliču da Srbi nijesu genocidan narod i da Karadžić i Mladić nijesu ratni zočinci. Ne shvatajući da se te dvije tvrdnje među sobom isključuju...
Apsurd? Jeste, ali ni prvi ni posljednji...
* * *
Naravno da Srbi nijesu genocidan narod. Ne zato što su bolji od drugih, nego zbog toga što ne postoje genocidni narodi. Postoje samo genocidne politike, a one se ne nasljeđuju genetskim putem.
Da, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Radislav Krstić, Drago Nikolić, Ljubiša Beara... - jesu u Srebrenici počinili genocid. To što svi oni jesu Srbi ne znači da su svi Srbi krivi za genocid.
Niko normalan to i ne tvrdi, onima koji tako misle mjesto je na psihijatrijskoj klinici, a onima koji izgovore - u zatvoru.
Nijesam čula da je ikada ijedna javna ličnost u Crnoj Gori izgovorila da Srbi jesu genocidan narod, a ne vjerujem da bi takvu izjavu prećutali baš svi crnogorski mediji.
Ovih dana čujem je, naravno sa prefiksom "ne", isključivo od onih javnih ličnosti koje, formalno minimizirajući, relativizujući ili sasvim negirajući genocid u Srebrenici, suštinski brane - ratne zločince.
Upravo odbranom krivaca, krivica za genocid i sve ostale ratne zločine prebacuje se na cijeli narod.
Zato je vrlo opasno iz premise da svi zločinci nijesu osuđeni izvlačiti zaključak da oni koji jesu osuđeni - nijesu krivi.
* * *
I poruke dijela vladajućih stranaka, brojnih javnih ličnosti i najbrojnijih "komentatora" na društvenim mrežama svode se na one tri rečenice.
Ne damo Vladimira Leposavića. Ne pristajemo da budemo genocidan narod. Karadžić, Mladić i ostali nijesu ratni zločinci.
Osporavanjem legitimeta Haškog tribunala, koje i lingvistički i pravno podrazumijeva nepriznavanje njegovih presuda, najprije je ministar kolektivizovao krivicu i ostavio prostor da se ona pripiše cijelom narodu a ne konkretnim pojedincima.
Oni koji ga sad brane imaju pravo da to ne razumiju, ali ministar pravde - nema. To što (još) ne podnosi ostavku, kako god on to obrazlagao, može da znači samo jedno: da je - braneći svoju funkciju, ili svoj ponos, ili svoje šta god - spreman da sve svoje pristalice sukobi sa ostatkom Crne Gore.
Ako ne ode prije prvog zasijedanja Skupštine, sam će priznati da do skandala povodom Srebrenice nije došlo spontano. I neće mu od koristi biti odbrana kako su ga isprovocirali oni čija je politika otvorila put genocidu.
Nema tog provokatora koji doktora međunarodnog prava i ministra pravde može izazvati da kaže kako ne priznaje čak ni Međunarodni sud pravde.
To je onaj isti sud koji je potvrdio presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju da je u Srebrenici počinjen genocid. I time zauvijek oslobodio Srbe iz Srbije od eventualnog nametanja odgovornosti za taj zločin.
- Srbija nije počinila genocid u Bosni i Hercegovini, nije učestvovala u zavjeri, niti bila saučesnik u genocidu - odluka je Suda pravde koja upravo sprečava kolektivizaciju krivice.
U nastavku te odluke, od te kolektivizacije su oslobođeni i Srbi iz entiteta Republika Srpska:
- Izvršitelji genocida su Vojska RS pod komandom Ratka Mladića i ostalih osuđenih, kao i paravojna jedinica "Škorpioni"...
Sve to i mnogo više znao je Vladimir Leposavić prije nego što je izazvao krizu Vlade.
Sad kad prerasta u parlamentarnu, niko u Crnoj Gori - osim depeesa, naravno - ne zna u šta se sve ovakva kriza može pretvoriti.
A izvan nje? E, to ne znam, pitajte ministra Leposavića...
P.S. Rekoh li ja na početku da autokratski režim, uprkos porazima na izborima, ne pušta vlast bez metaka... Požar izazvan pričom o genocidu, koji Vlada kako-tako pokušava da drži pod kontrolom, depees sad raspiruje državljanstvom i prebivalištem. Ne pokušavajući ni da sakrije kako je trgujući državljanstvom i prebivalištem uspio da punih trideset godina urniše Crnu Goru. I da je spreman to da radi još trideset, ako bog podrži ove avione iz Luksemburga...
Bonus video:
