MORA
Šta to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću. A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
(Abdulah Sidran)
Kao i većina Balkanaca, dok smo bili mladi, dobar dio života provodili smo razmišljajući o tome kako da odemo na Zapad. Raspadom Jugoslavije, na ovaj ili onaj način, dobar dio nas je bio prisiljen napustiti svoju domovinu kako bismo preživjeli.
Navršilo se evo 25 godina kako živim u Americi ali, kako starimo, često se budim, bunovan i na trenutak nesvjestan, gdje sam to osvanuo, jesam li kući tamo, u rodnom Ulcinju, ili ovdje, u Los Angelesu. Onda, tako ležeći u krevetu, ”među javom i med snom“, upirem oči u krajnje blaženstvo, na ulicu iz djetinjstva, gledajući je kako se izvija i savija od Kružnog toka do Bijele Gore i Maslinade. Sad su je, kažu mi neke moje komšije, prozvali: ulica Harvarda.
Tom je ulicom započelo moje životno putovanje u emigraciju. Promijenile su se i države: Albanija, Njemačka i konačno Amerika. U početku nismo imali ni pasoše, onda smo ih uzimali jedan po jedan, učili smo jezike i kulture. Strani jezici su sve više ličili na maternji, a maternji na strani. Puno se novog naučilo, promijenilo, odjeća, način života, maniri, hrana i naglasak.
Predratno školovanje je pomoglo, a ponajviše ono koja se smo naučili na ulici, odrastajuci u igri. Ta ulica nam je pomogla da shvatimo kulturne nijanse, ali i principe koji su nepromjenjivi i univerzalni: nekada je gradska pripadnost važnija od nacije!
Ulica djetinjstva nas je uvela u mahalu, u malu i veliku raju. Tu smo naučili da vežemo cipele, vozimo trotinet i biciklo, igrali se klikera i “shkope e kite”. Ređali orahe “alapingo”, a za Uskrs i Vaskrs razmjenjivali obojena jaja i takmičili se čije je najjače. U obližnjem zabavištu naučili smo da šutamo loptu i da se život vrti u ringišpilu. Televizija bi nas sviju okupila, posebno Bonanca i Lesi. Voljeli smo crtane filmove, Charlie Chaplina, čitali Vayat Erpa i pjevušili Elvisa. Zavidjeli smo Jamesu Deanu i Beatlesima, cupkali smo uz Bijelo Dugme i ponekog harmonikaša. Coca-Cola. I Kokta.
Ipak, mahala je oduvijek bila ta koja sve poravna, i tugu i radost. S velikim rajom smo pjevali, u klapi, i akšamlučili, a s malom rajom smo sve dijelili. I murve, i šipak, i trešnje, i grožđe, i smokve, sve iz avlije.
A onda su počela neka čudna dešavanja. Jednog jutra, nije više bilo braće Astafovića sa kojim sam rastao, odlazio na doručak, “pshesh”. Qovi me naučio da jašem konja u galopu i ubjeđivao da novine lažu. Emigrirali su. Prvo u Italiju, a zatim u Ameriku. Uskoro odlaze djeca Redžepa Kordića u Kanadu: Meto, Skendo, Rebeka. Kasnije će im se pridružiti Indira i Vernesa. A Silver, od kojeg se nijesam, dok sam bio mali, odvajao, odlazi u Švicarsku. Hadzimole su u Australiji. Kćerke jedinice Junuza Pelinkovića i Šabana Ramovića, Ljeme, se udaju i odlaze u Ameriku. Dudo Veliaga odlazi u Njemačku. Brahim Zenka u Ameriku. Ramadan Vučić se seli u Zagreb, Mustafa Tafić u Busovaču, a Džemo Abazović u Beograd. Mećiko i Mirsad Muharemović odlaze u Ameriku. Suljo Mila u Njemačku. Pridružuje mu se Džemo Elezaga. Kćerka jedinica Gezima Bajraktarija, Blerta, se udala i živi u Kaliforniji.
Kad ovako poredam sve drage likove iz djetinjstva, i one koji su otišli, i one koji su ostali, a i one koji su preselili na bolji svijet, kad završim taj posljednji zavoj, okuku, osvrnem se i poželim da bih mogao na biciklu još samo jednu vožnju, jedan krug, prije nego što napustimo ovaj zabavni park, ovaj život, ali znam da to ne dolazi u obzir jer, eto… naša vožnja je završena, ulica je ostala, prosuo se novi asfalt za neke nove klince. Ostale su neke tajne veze, uspomene. Zabavište čeka. Još jednom, čezne za našim smijehom. Ali nema veselih emigranata.
Naše su avlije prekrili šapat i bešumne tastature. Rijetko se čuje dječiji smijeh. Vrata na ovoj avliji, na malom ekranu, uvode nas u virtualne svjetove, u koje ulazimo i izlazimo praveći od sebe samih vidljive, “kolačiće”, one koje ostavljaju trag, i zbog kojih nas cijene. Gazde novog poretka.
No, emigranti su siluete lutalice bez broja i slova. I bez prava glasa. Izuzev mnogobrojnih udruženja dijaspore, koja slove na papiru, i koja se sliju pred izbore kao bujica koja izbije izgovarajući ime rodnog grada s takvim zanosom i tako pobožno da im se nekad čini: sad će se ruka Božja pojaviti i sve će se povratiti. Via Dolorosa!
Bonus video:
