Prije svakih izbora u Hrvatskoj svjedočimo aktivaciji svih vladajućih struktura kako bi se ostvario dobar rezultat na izborima, kako bi se negdje započelo ili nastavilo vladati. Uprežu se tada sve instance, čak i marginalizirani članovi prvi puta osjete okus bitnosti.
Izlazi se tada u vinograde i voćnjake s rolexima i u odijelima, posjećuje se luke, pohode sportska borilišta, čak se skokne i do škola.
Društvene mreže pršte od raznoraznih ”ljudi iz naroda”, lažne skromnosti, lažne brige i istog takvog razumijevanja.
Vrijeme je to kada vladajuće elite mašu milijunskim ugovorima za nekakve infrastrukturne projekte koje one daruju određenim gradovima ili općinama, a konstantno prešućuju da je to novac svih nas.
To je period kada se jednom u četiri godine sjete obići određena mjesta za koja gotovo nikada nisu ni čuli i kada tamo preuzimaju ulogu mesija i raznoraznih stručnjaka koji bolje znaju što treba ljudima koji tamo žive nego ti isti ljudi.
Doba je to kada na površinu dolazi velika količina populizma i pojednostavljivanja stvarnosti, a uz to, gotovo svaka druga rečenica koja se izgovori biva laž.
Tada se posebno cijeni poslušnost. To je jedina prava vrlina. Poslušno i bez ikakvog prigovora slijediti ono što ti se kaže s vrha kako bi se i do idućih izbora uživalo u vlasti.
Tada je na snazi posebni, a nažalost možda i jedini, oblik politike koji nam nude političari. Ta politika bi se mogla nazvati asfalt politikom. To je dosta učestali tip politike koja se provodi na Balkanu i jedno je od njegovih glavnih obilježja, a moglo bi se čak ići i korak dalje i reći da je to svojevrsna nematerijalna kulturna baština Balkana.
Glavna obilježja asfalt politike su:
1. Tempiranje određenih političkih odluka u predizborno vrijeme.
2. Donošenje i provedba samo onih odluka koje nešto nekome daju. Najčešće se daje najugroženijim društvenim skupinama kao što su umirovljenici, socijalni slučajevi ili bolesni kako bi se stvorio privid brige za njih i kako bi ih se ”potkupilo” da oni za tu ”velikodušnost” uzvrate svojim glasom na izborima.
3. Maksimalno izbjegavanje delikatnih pitanja na koja vladajući moraju davati odgovore, ali i bilo kakvih političkih odluka koje su nužne, a mogu donijeti negativniji publicitet vladajućima. Te odluke se izbjegavaju dok se ne osigura vlast, ali često puta i tijekom cijelog vremena dok se ona obnaša.
4. Populizam.
5. Kontinuirano i neprestano korištenje svih instrumenata koji su dostupni isključivo vlasti kako bi se isticala superiornost i bolji izborni rezultat.
6. Pojačani intenzitet kozmetičkih zahvata koji se manifestiraju po gradovima, županijama i općinama gdje se želi zadržati vlast. Najpoznatiji od tih kozmetičkih zahvata je inspirirao i ime cijele ove politike. Takvi kozmetički zahvati se najbolje vide na primjeru asfalta čiji se tanki slojevi nanose gdje god je to moguće kako bi se stvorio privid rada za opće dobro.
Asfalt politika je jako prozirna, niska, ali i štetna. Njome se ne postižu nikakva konkretna rješenja, problem se kamuflira, zatire pod tepih, a zajednički resursi se često troše u potpuno promašene svrhe.
Njene zadnje aktualizacije su se mogle vidjeti u Srbiji, a otprilike u slično vrijeme i u Hrvatskoj.
Naime, lani, prije nego se uopće znalo kada će biti izbori, koje on sam, kao predsjednik raspisuje, Aleksandar Vučić je najavio mjeru da će svakom punoljetnom građaninu Srbije država dati 100 eura. Nakon te objave njegovi kritičari su krenuli pričati da će sada sigurno raspisati izbore, a Vučić je to rezolutno odbacivao. Nedugo zatim je, gle čuda, raspisao izbore.
Ove godine Vučić je dosta kreativniji. Mehanizam je sličan kao i prije, samo je sada osim 100 eura svakom građaninu, Vučić, u svojim bezbrojnim nastupima na režimskim televizijama, ali i na svom Instagram profilu, najavio davanje vitaminskih paketa umirovljenicima. Paket će sadržavati vitamine C i D3 te cink.
Ovo je stvarna vijest, nije s nekog satiričnog portala. Vučić je u suradnji s Vladom Republike Srbije odlučio potrošiti preko 8,5 milijuna eura državnog novca kako bi se dodvorio umirovljenicima kojima je već prije rezao mirovine. Sada se samo očekuje kada će raspisati izbore.
U Hrvatskoj se Vlada odlučila na slične modele asfalt politike.
Zadnji primjer koji nam dolazi iz radionice vladajućih je školski primjer kako se novcem svih nas partiji kupuju dodatni glasovi na izborima. Naime, Vlada je baš sada, oko mjesec dana prije izbora, odlučila isplaćivati COVID dodatak umirovljenicima u narednim tjednima.
Da se ne shvati krivo, nitko s bilo kakvom dozom empatije ne smatra da umirovljenici ne trebaju pomoć. Naprotiv, ona treba biti i veća, kao i njihove mirovine.
No služiti se njima, po tko zna koji put, u predizborne svrhe, a pri tome još davati i novac svih nas i predstavljati ga kao vlastiti je, u najmanju ruku bahato i podcjenjivački prema svima, jer je razvidno da se ljude smatra običnim, kako bi se to zdravonarodski reklo - budalama.
Da je to uistinu tempirano, promišljeno i realizirano baš u predizborne svrhe svjedoči nam i naputak voditelja Izbornog stožera HDZ-a Grada Zagreba, Zvonimira Milasa. On ga je uputio predsjednicima temeljnih ogranaka stranke u Zagrebu i u njemu stoji zahtjev svim članovima da se angažiraju i da se ta informacija kvalitetno iskomunicira sa svima onima na koje se ona odnosi, ali i s ostalim ljudima koje oni poznaju i s kojima se druže.
Asfalt politika je u svojoj srži negacija politike jer iza nje ne stoji briga o poslovima cijele državne zajednice i realizaciji interesa ljudi koji u njoj žive. Ona negira demokratsku vlast i njenu ulogu svodeći ju samo na instrument vladajućih za očuvanje njihovih pozicija ili za osvajanje novih. To je otuđena vlast, vlast koja ne ispunjava svoju svrhu.
Život u takvom društvu je također otuđen jer je spriječena njegova puna aktualizacija, a sveden je samo na puko preživljavanje od izbora do izbora i na nadanje da će se nešto promijeniti za one koji, neposredno ili posredno, nisu dio vladajućih struktura, a o njima ovise.
Život kojim upravlja takva politika je nesnosan, nerealiziran i otet, jer budućnost takvog života ovisi o političkim hirovima vladajuće elite koji se, da bi uživali vlast, mogu odlučiti ili ne odlučiti potaknuti njegov razvoj, a ne o čovjeku kojem taj život istinski i pripada. To je život koji se ne živi. To je život koji se preživljava.
Bonus video:
