Jedno je opće mjesto u hrvatskoj politici, kad se govori o tome kako ćemo pisati zakone, fraza da ”struka treba imati glavnu riječ”. To je, dakako, solidan princip, u smislu da nam struka treba prezentirati stanje stvari, uputiti nas na ono što je doista bitno.
Međutim, struka je samo jedna polovica pisanja dobrih zakona: osim struke, potrebna je i politika. Političarke i političari su tu da činjenice interpretiraju, i na temelju njih donose odluke o tome u kakvom i kojem smjeru će zakoni ići; na koji će način uređivati problem.
Ako mi dopustite da se malo našalim i parafraziram Kanta, rekao bih da je politika bez struke slijepa, a struka bez politike prazna.
Govor mržnje jedna je od centralnih tema hrvatske politike već godinama. Dakle, jedan jezični fenomen. Igrom slučaja, budući da sam lingvist (a lingvistika je znanost o jeziku) koji je izabran u Sabor, to me stavlja u poziciju da o ovoj temi mogu govoriti i iz pozicije struke i iz pozicije politike.
Zato, kao lingvist, osjećam obavezu ovoj raspravi doprinijeti tako što ću, nadam se, raščistiti neke nedoumice oko toga što govor mržnje jest i koja su neka njegova bitna obilježja.
U raspravi o govoru mržnje, koja nije baš u svakom trenutku ni argumentirana ni smislena, javljaju se dvije političke pozicije - jedan manji dio smatra da bi sloboda govora trebala biti apsolutna, pa da onda govor mržnje ne treba sankcionirati; većina, a tu ubrajam i sebe, smatra da sloboda govora nije sloboda govora mržnje.
Prije svega, treba reći da jezik i govor ne postoje u nekom zrakopraznom prostoru, virtualnom i odvojenom od društvene zbilje u kojoj živimo. Kada progovaramo, to činimo s ciljem djelovanja u svijetu.
Naše riječi mogu nešto konstatirati, pa možemo provjeriti je li to istinito ili nije, a mogu biti i djelovanje, koje ima vrlo stvarne efekte i posljedice. Govor mržnje pripada ovoj drugoj kategoriji.
Evo jedne moguće definicije: govor mržnje je govorni čin, čija je svrha i smisao da se neku skupinu ili pojedinca dehumanizira, i na taj način učini legitimnom metom nasilja.
Ima i drugih elemenata koji su bitni, i ja ću nabrojati samo neke od njih: bitno je tko govori i koliko moći ima; narodski rečeno, nije važno samo što se kaže, nego i tko kaže.
Bitan je i kontekst, kao i namjera govornika - o važnosti razlikovanja satire i govora mržnje uvijek se mnogo govori, pa ovu poziciju neću posebno argumentirati. Smatram je općim mjestom.
Bitna je i sama poruka: ona može biti sadržana u riječima - izgovorenim ili napisanim - a može biti sadržana i u nekoj drugoj vrsti znaka. Na primjer, u oznakama nacističkih vojnih postrojbi ili u oznakama njihovih kvislinških saveznika, koji su još jedan redovit predmet javnih rasprava u Hrvatskoj.
Moguće su i drugačije definicije govora mržnje, dakako. Od znanosti ne treba očekivati apsolutne istine - znanost se time ne bavi. Time se bave religije. Znanost nam može ponuditi opis fenomena i njegovih efekata, temeljen na opažanju i provjeri znanstvenim metodama.
Govor mržnje treba regulirati jer je štetan za društvo, grupe i pojedince. Ako u to itko sumnja, neka posjeti Yad Vashem ili Jasenovac. Tamo su efekti govora mržnje jako dobro dokumentirani. Primjera, nažalost, ima još mnogo.
Mislim da smo za suzbijanje govora mržnje odgovorni svi mi koji smatramo da sloboda govora nije sloboda govora mržnje.
Ako netko na moju kuću napiše ”ubi Srbina”, ja nisam odgovoran za taj čin. Ali ako ne uklonim takvu poruku, ako je ne prijavim policiji ili komunalnim službama, postajem su-odgovoran.
Na samome kraju, jedan caveat: iskustvo života u Hrvatskoj uči nas da nema zakona koji se ne mogu prekršiti. Tako će sigurno biti i sa zakonom koji će, jednog dana, regulirati govor mržnje.
To nas ne treba obeshrabriti u borbi protiv govora mržnje koji zagađuje prostor javne komunikacije, a pogotovo društvene mreže. Uspjeha preko noći sigurno neće biti, a neće ga biti ni ako se u toj borbi ograničimo na sankcioniranje kršenja zakona.
Naime, borba protiv govora mržnje samo je jedna fronta u jednoj mnogo široj borbi, a to je borba za miroljubivo društvo.
Bez građanskog odgoja u školama, bez rada s mladima na suočavanju s prošlošću, bez izgradnje društvene solidarnosti, bez rada na tome da naše društvo bude pozitivno i zdravo mjesto za život - džaba nam sve sankcije za govor mržnje kojih se možemo dosjetiti.
Taj stvarni cilj ne smijemo smetnuti s uma, koliko god to ponekad bilo teško, među svim izazovima i problemima s kojima se suočavamo.
Bonus video:
