Dan je sunčan, zapadnomakedonski auto-put Majka Tereza skoro prazan. Samo što smo prošli Skoplje na horizontu bljesnu sniježni vrhovi Šar planine. Prolazimo Tetovo i Gostivar, penjemo se preko vrleti koje razdvajaju Ohridsko jezero od ostatka zemlje - auto-put je u izgradnji. Pejzaži navode na misao da se nalazimo u Švajcarskoj, ali kvalitet kolovoza nas vraća u balkansku stvarnost.
Živopisna obala sa ožiljcima tranzicije
Ohrid nas dočekuje sa višespratnicama u predgrađima koje ne obećavaju više nego druga slična mjesta. Tek kada iz apartmana sa sedmog sprata pogledamo kroz prozor, pred nama iskrsne “makedonsko more”, jezero između planina, kao da je pobjeglo iz neke bajke.
Lijevo je široka promenada koja vodi sve do Biljaninih izvora, a desno starogradski brijeg sa crkvama i zidinama Samuilove tvrđave. Izlazimo napolje, da postanemo dio prvomajske košnice. Ljudi uglavnom nose medicinske maske. Policajci zaustavljaju ponekog i pišu kaznu. Pandemijska je godina, to ohridskoj ljepoti daje bizarnu notu.
Na promenadi se smjenjuju moderne bašte novih hotela i stare vile. Spomenik neuspjeloj tranziciji balkanskog tipa jeste hotel Palas, nekada centar ohridskog života, danas ćutljiva, zapuštena zgrada sa stotinjak soba koje polumračnim prozorima zure u jezero sanjajući svoje snove o bivšoj slavi.
Glasna muzika dopire sa nekoliko tačaka u gradu. Makedonski prijatelji koji dobro poznaju Ohrid kažu nam da je proces približavanja standardima Budve - naslijeđena ljepota plus masovna narodnjačka žurka - poprilično uznapredovao. Za Ilinden sigurno ne želiš da budeš baš ovdje, rekao mi je jedan od njih, jer od gužve ne bi mogao da prođeš ulicama.
Ohridsko makalo
Tih nekoliko ohridskih dana odvijaće se između opuštenog uživanja i skoro mističnog doživljaja. U hedonističke čarolije svakako spadaju boravci u ohridskim restoranima. Pošto smo u Ohrid došli tek nekoliko dana poslije ponovnog otvaranja ugostiteljskih radnji, neke gazde nisu baš stigle da uhodaju svoju ponudu. Čekanje na naručeno jelo, zabuna u narudžbinama i potom mucava izvinjenja spadaju takođe u ohridska iskustva kao i vrhunska hrana uz nezaboravni ambijent.
Jedna Makedonka, takođe gost na terasi picerije kod Svete Sofije, uz smijeh nam je ispričala da je i nju gazda jedne kafane šarmirao izvinjenjem zbog sopstvene sporosti rekavši - nismo u kondiciji. A naš prijatelj, profesor iz Skoplja, samo je prokomentarisao da je korona postala izgovor za čuvenu opuštenost ohridskih gastronomskih radnika - koji po ažurnosti i marljivosti u makedonskim vicevima imaju status koji su u Jugoslaviji inače imali crnogorski ugostitelji.
Restoran Gladijator kod antičkog amfiteatra uopšte nije otvoren, iako tragovi njegovog sjaja postoje na internetu - visoki rejting iz godine 2019. Nadam se da on neće postati još jedna trajna žrtva korone. U restoranima koji rade, vikendom i praznicima mora se rezervisati dan unapred. Takva je i Taverna Momir na obali u kojoj su riblja čorba od ohridske pastrmke i ohridsko makalo - namaz od bijelog luka - čista poezija. Nije loš ni restoran Sveta Sofija pred kojim smo zatekli Vlatka Stefanovskog kako za stolom čavrlja sa svojim društvom.
Ohridski kapućino
Sudeći po gužvi u pješačkoj zoni bijeg iz Skoplja na Ohrid za praznike je poprimio epske razmjere. Naspram platana Činarot, ili onoga što je od njega ostalo, (kažu da je star 1100 godina), prodaju se odlične turske kožne cipele. Vlasnik radnje nam je spomenuo dvije adrese na kojima prodaju dobar sladoled. Na jednoj su poslastičari iz Gostivara, a na drugoj - iz Tetova. Ove druge bije glas neprikosnovenih šampiona. Bez obzira na dobar sladoled, čovjek će uzalud po Ohridu tražiti bozu. Ona je, za razliku od sarajevske, izumrla. Ali će u pješačkoj zoni, ako ima sreće, pronaći uzak ulaz u prodavnicu kolača Della Rosa. Ono što tamo nude jeste veća umjetnost od ogrlica koje blistaju u izlozima brojnih zlatara, a napravljene su od ohridskih bisera.
Naposljetku, ljubitelji kapućina moraće, uprkos mediteranskoj atmosferi u gradu, da pripaze gdje će da zasjednu, jer im se može desiti da popiju napitak čudnog ukusa, sa pjenom koja kopni brzo kao pahulja na dlanu. Ili će - ako stvari krenu baš loše - umjesto pjene dobiti brdo šlaga. Dobar kapućino pije se u kafeima koji se zovu It ili The Vault - ovaj posljednji je izvan turističke zone.
Ohridska sjećanja
Bio sam u Ohridu već tri puta. Posljednji put sam u jednom od restorana na obali od muzičara, živahnih staraca, naručio Zajdi zajdi, u društvu Njemaca, Bura, Makedonaca i Albanaca. Gledao sam u rumen trag sunca na vodi i uživao u blagoj sjeti. Drugi put sam bio u društvu Bugara, Grka, Poljaka, Makedonaca, Rumuna i Turaka - okupio nas je neki novinarski seminar. Orkestar je ovaj put u nekom restoranu na vodi svirao Maria me ta kitrina, a potom makedonsko oro uz koje smo svi pokušali da igramo.
Prvi put - bilo je to prije više od četrdeset godina - ekskurzija tuzlanskih gimnazijalaca zastala je kod Manastira Svetog Nauma prije nego što će nastaviti za Ohrid i Strugu. Izmaglica se u rano jutro dizala iznad vode. Prvi zraci sunca su je pretvarali u najfinije tkanje. Kamena crkvena zdanja su izranjala iz sjenke u svjetlost novog dana. Sve to je ostavilo traga u mojoj mladoj duši.
Mjesto ljepote kao istine
Taj trag, to čulo za neponovljivu ljepotu, opet se zažario ovog jutra kada sam se daščanim mostom pored grebena pošao prema mjestu koje postoji samo u Ohridu i nigdje više: Crkva Svetog Jovana je zasjela u podnožje stijene na čijem vrhu je utvrđeni grad Ohrid, a iznad ribarskog seoceta Kaneo. Arhitekta je nepoznat, pretpostavlja se da crkva potiče iz 12. vijeka i da je nastala pod uticajem jermenske arhitekture. Ali odnos crkvice i prostora - plohe jezera, okomite stijene, čempresa - jeste to što će je učiniti čudesnom.
Kao što kaže makedonski pjesnik Vladimir Martinovski, ako si već ovdje, nisu ti potrebne meditacione vježbe. Dovoljno je da se smjestiš iznad crkve i da gledaš - ta ljepota će te pročistiti bolje od svake meditacije. Poslije suočavanja sa ovim mjestom, koje posjeduje istu mističnu snagu kao Blagajska tekija ili vrtovi Alhambre, pomalo mi se vraća vjera u čovjeka. To biće, često sumnjivo po namjerama i djelima, ipak je u stanju da, nadahnuto beskrajnom ljubavlju, ponekad stvori besmrtnu ljepotu.
Crkvena česma
I druge ohridske crkve u sebi sadrže ideju sklada. Na samom ulazu u starogradsko jezgro pogledu se nudi Sveti Nikola Bolnički, ljupka crkvica sa turobnom istorijom - tu su u doba kuge putnici boravili četrdeset dana u karantinu, da ne bi unijeli zarazu u grad.
Na brdu se nalazi crkva Bogorodica Perivlepta. Kamen i crijep - nenadmašni graditeljski materijali - ostvaruju ideju harmonije na mediteranski, topao način. Rezultat je - spokoj kojim odišu i dvorište i trem. Umivanje na česmi ispred crkve je za ljude zagrijane usponom istinski blagoslov- jer crkva je poprilično visoko na brijegu iznad jezera. Takvu ledenu izvorsku vodu punog ukusa odavno nisam pio.
Vladimir i Verica, s kojima se lijepo družimo u Ohridu, navode nam podatak da je Mihailo Pupin, čiji cincarski roditelji potiču iz ovih krajeva, poklonio cijeli zvonik upravo ovoj crkvi. A ja sam se baš pitao - otkud zvonik, stilski potpuno različit, uz ovu crkvu.
Anđeo crvenih krila
U Galeriji ikona naspram crkve suočavam se sa ikonama s početka 12. vijeka. Majstorski potez ikonopisca star je 900 godina. On je na obali istog ovog jezera svoju četkicu umakao u boje ne znajući da ću poslije svih tih vjekova naići baš ja da bih zadivljen zastao pred njegovom rukotvorinom. Ovdje visoko na hridi iznad vode osjećam da je ljepota arahanđela Gavrila i Bogorodice pobijedila vrijeme. Kolorit je drukčiji, življi u odnosu na dominantni spektar kasnijih vjekova koji se zamrznuo između smeđe i okera. Arahanđeo Gavrilo sa ikone pred kojom najduže stojim ima crvena krila. Ta usijana krila ohridskog arhanđela, uz metalnoplavkastu boju odore, čine ga raskošnijim i življim od brojne sabraće nastale u radionicama između Kostantinopolja, Moskve i Prizrena.
Meni crvenokrili Gavrilo poručuje za Uskrs 2021. da boja na gipsu, preko drvene ploče, umije da se stvrdne u kapsulu koja ljepotu transportuje kroz vrijeme. To je oblik ovozemaljske besmrtnosti do koje može dosegnutu živ čovjek.
Ohridsko ljeto
Ovaj tekst bi mogao biti jako dug. Kako opisati pogled sa kule Samuilove tvrđave? Taj pogled sa hridi - Vo hrid, Vohrid, Ohrid. Kako ne spomenuti da čovjek koji radi na biletarnici arheološkog nalazišta Plaošnik kaže da je na današnji dan prije dvije godine prodao preko hiljadu ulaznica, a 2021. jedva petnaestak? Kako ne spomenuti prve poznate stanovnike, Ehelejce, ilirsko pleme, koje je živjelo duž jadranske obale od Boke do Drača? Zemljotres koji je razorio starogrčki Lihnidos - grad svjetla. Pa zemljotres koji je hiljadu godina kasnije razorio osmanski Ohrid. Deveti i deseti vijek gdje Kliment i Naum pretvaraju viziju Ćirila i Metodija u stvarnost, pišući na mladom pismu za mladu slovensku civilizaciju, na jeziku koji su ljudi razumjeli od Ohrida do Praga. Kako ne spomenuti kratke decenije u kojima je Ohrid prestonica Samuilovog carstva. Ili Dušanov lik u dvije ohridske crkve? Kako ispričati ponešto o vladarskoj samovolji? Vizantijski car Vasilije II naređuje da se zarobljenicima, Samuilovim vojnicima, iskopaju oči. Svaki stoti smije da zadrži po jedno oko, da bi slijepce odveo kući. Sultan sve ohridske Jevreje preseljava u Carigrad, sve viđenije hrišćane u Elbasan. Skoro svi Turci pedesetih godina prošlog vijeka odlaze u Tursku. Bune i bježanije poslije buna. Bogatstvo oličeno u kućama trovaca krznom, propast blagostanja u ratovima i pomjeranju granica na kartama, smišljenim daleko odavde. Sve je to ovaj biser evropske kulturne baštine preživio. I sve to zamišljam odlazeći poslije nekoliko dana prema sjeveru. Unutrašnji glas u ritmu motora počinje da pjeva stvar Vlatka Stefanovskog: Mirno leto ohridsko / pametiš li ezero / da li ni se slučilo / ili se sonuvalo...
Bonus video:
