Metafizika

Da se nije premijer kandidovao za mitropolita? To bi bilo jedino smisleno objašnjenje za uznemirujući diskurzivni izlet.

Ali, krenimo redom. Prvo fizika. Da je ovo jedan od onih perioda kada ova vlast snažno radi protiv sebe nagovijestio je izvjesni sekretar Kandić, jedan od onih koji riječ “ekspert” predstavljaju u sve nepovoljnijem svijetlu. Čovjek je službenim vozilom, pijan, prouzrokovao saobraćajnu nesreću, srećom bez ljudskih žrtava.

I, uslijediila je suluda akcija - spašavanja sekretara Kandića. Skandalozan uviđaj i ponašanje krivca pokazuju, bojim se, iste one manire koje smo smatrali da su zaštitni znak “stare” vlasti. Čak su u citatnosti “novi” otišli do krajnjih granica - i ovdje se stvorio “dobrovoljac”, spreman da tvrdi da je on vozio sekretarov službeni automobil.

Da li je moguća promjena paradigme, kada iz dana u dan vidimo da se ovdje promjena doživljava isključivo kao perosnalno, a ne pitanje sudbine i funkcionisanja društva. Onaj ko je dozvolio da se od jednog udesa napravi ovakva predstava mora biti demaskiran i kažnjen. U suprotnom, nemojte više govoriti o promjenama. To vam ne pripada.

I taman kad pomislite da ne može veći autogol, pojavi se premijer Krivokapić i podijeli sa javnošću svoje metafizičke zebnje. Slojevito iskliznuće: sve ti prosto dok se premijer ne dohvati metafizike.

U najkraćem: na jasno pitanje novinarke Aleksandre Mudreše, upućeno njemu kao “premijeru svih građana a ne vjerniku”, o poštovanju mjera protiv pandemije, čuli smo i sljedeće: “Ja mislim da se to ne može definisati zemaljskom pričom. To je u domenu metafizike.” Što je, dakle u domenu metafizike? Poštovanje mjera ili, pak, njegova potreba da u ovom društvu bude izuzetih od mjera, odnosno “ravnopravnijih”.

Ako postoji riječ koja je oprljana maglom površnosti onda je to riječ metafizika. Riječ osuđena na nesporazme, već od samog početka. Aristotelovom spisu ime su dali “urednici” (Andronik Rodošanin), budući da se hronološki nalazio iza spisa Fizika, pa mu je dato ime Metafizika (Iza Fizike), a što će se ispostaviti kao valjano ime za onaj dio filozofske misli koji je upućen na stvari izvan čulnog i vidljivog. Uzgred, najzanimljiviji prevod ove riječi na naš (zajednički, četvoroimeni) jezik dao je Tomislav Ladan - “prekotvarnost”. Jedna od najznačajnijih De Kirikovih slika zove se “Veliki metafizičar”.

Iako bi premijer po funkciji trebalo da je upućen na tzv. ovozemaljske priče, on ovdje ostavlja utisak nekoga ko se pomalo i gadi te “ovozemaljske priče”, tako da na raskošan način delegitimizuje sopstvenu poziciju u “ovozemaljskoj” stvarnosti.

Jer, “nije tačno da postoji samo zemaljski svijet. To su nas učili 50 ili 70 godina… Molim vas pročitajte, samo uzmite Bibliju, slike koje tamo vidite su životne slike koje se mogu primijeniti u svakome trenutku života… A sa druge strane vidite da neka druga sila sve to vodi”.

Uh, uh, uh. Znate ono “Nisu opasne mnoge knjige, opasna je jedna knjiga”. Posebno ako neko vjeruje da su tamo svi odgovori.

I, moj favorit: “Ako je to tako onda ovaj život prođe u jednu končinu koja će se desiti… A šta se dešava poslije toga, ako nijesmo upravo u vjeri opredijeljeni za ono što je osnov vaskrsenja”. Koliko shvatam njegovu logiku, vjerovanje je lijek protiv “končine”. Još jedan uzvišeni poraz biologije. Zadivljujuće.

Uzgred, riječ “končina” koju je premijer upotrijebio ne spada u one koje svakodnevno čujete. Po šestotomnom Rečniku srpsko-hrvatskog književnog jezika (izdanje Matica srpaska), “končina” je “kraj, svršetak, smrt”.

Na kraju je dobrohotno garantovao (časna premijerska) da neće kršiti mjere.

Ali, treba biti oprezan. Možda je premijer kao Zoro: danju ovozemaljski premijer, a noću svjetionik onostranog. Moj utisak je da se njegova garancija odnosi samo na “ovozemaljsku priču”, a ne i na premijerove metafizičke valere.