Što povezuje "Čas anatomije" Danila Kiša s "Vratima od utrobe" Mirka Kovača ili, recimo, "Poetiku osporavanja" Aleksandra Flakera s "Idejom i pričom" Milivoja Solara? Naravno, svi nabrojeni naslovi spadaju u kategoriju antologijskih djela, no najizravnija poveznica među njima jest Sisak. Naime, i Kiš, i Kovač, i Flaker, i Solar tim su librima svojedobno osvojili Književnu nagradu Željezare Sisak.
Golema tvrtka koja je u danima ponosa i slave zapošljavala dvanaest tisuća ljudi (njezin tvornički list imao je nakladu na kojoj bi mu danas mogli pozavidjeti i neki dnevnici: tiskao se u petnaest tisuća primjeraka) od 1976. do 1990. godine dodjeljivala je jedno od najprestižnijih priznanja za pisce u Jugoslaviji. Bila je itekakva čast dobiti nagradu željezaraca iz ruku takvih književnih kolosa kao što su Oskar Davičo, odnosno Jure Kaštelan, prvi predsjednik žirija i njegov nasljednik. A, bogami, ta čast pretpostavljala je i vrlo zgodna fiskalna zadovoljstva. Željezara je laureata darivala čekom u visini tri vrlo pristojne plaće te benevolentnim otkupom ravno tisuću primjeraka nagrađene knjige.
Ah, što ćete... Imalo se, moglo se... Isto to kabasto socijalističko poduzeće u Sisku je izgradilo tri tisuće stanova, pa im nije bio problem odvojiti koju pinku i za tradicionalno pothranjene umjetnike. Nisu se od željezaraca omastili samo pisci, nego i likovnjaci.
U nekim drugim tvrtkama šljakerima s dugim stažem jubilarne su se nagrade dodjeljivale u obliku satova ili nalivpera, Siščani su pak u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i nekoliko uglednih zagrebačkih galerija otkupljivali djela suvremenih umjetnika i poklanjali ih svojim radnicima za dvadeset ili trideset godina vjerne službe.
Željezara, međutim, nije bila jedino komunalno vime na kojemu se pojio grad. Osim metalurške, u Sisku je cvala i druga industrija: naftna, kemijska, tekstilna, prehrambena, drvna... Kao u nekakvom samodostatnom antičkom polisu, tamo se proizvodilo manje-više sve što čovjek može zamisliti i nitko nije trebao napuštati grad da bi zadovoljio bilo kakvu potrebu.
No, priča o uspjehu, kao što to obično biva, imala je i svoju manje ugodnu stranu. Sedamdesetih i osamdesetih godina Sisak je, izvan svake sumnje, bio jedan od najružnijih gradova u ovome dijelu svemira i treba se uistinu diviti snimateljima razglednica koji su uspijevali kadrirati njegove vedute tako da se ne vide turobni tvornički dimnjaci i plameni jezici koji ližu oblake. Unatoč tome, iz grada nitko nije bježao. Upravo suprotno, tamo su se slijevale pune željezničke kompozicije doseljenika.
Danas se Sisak doima kao sredina s govornom manom - gdje je nekoć stajao grad, sada stoluje glad. Sva industrija pretvorena je u prah i pepeo, a jedina utješna formulacija koja se može smisliti oko aktualnog sisačkog trenutka mogla bi glasiti, po prilici, ovako: situacija je dubinski grozna, ali, sasvim izvjesno, puno bolja nego što će tek biti.
Eksperti različitih profila (makroekonomisti, demografi, kulturolozi...) mogli bi nadugo i naširoko raspredati pokušavajući što je preciznije moguće obuhvatiti prilike koje danas tamo vladaju. A opet, teško da bi se nakon višetjednog vijećanja mogao izvesti bolji zaključak od onoga koji nam je, doduše nehotice, nekidan serviran u novinskoj vijesti pod egidom "bizarno".
Prošle subote zabilježeno je, naime, da su čagljevi zaklali dvije ovce na nekom sisačkom gazdinstvu u blizini napuštene vojarne. Informacija možda i ne bi zvonila na uzbunu da se dotično mjesto zločina ne nalazi u neposrednoj blizini bolnice. Tragom te informacije novinari su se upustili u dublje istraživanje, pa saznali kako čagljevi u formaciji čopora operiraju i u drugim gradskim predjelima, recimo, pokraj bivše tvornice "Herbos" te kako je samo pitanje vremena kad će se prošetati korzom ili središnjim trgom.
Ta vijest šokirala je javnost, premda, kad bolje razmislimo, ne postoji nikakav razlog za nevjericu. Čagljevi su, kao što znamo, strvinari i neodoljivo ih privlači miris truleži. Kako je Sisak već dulje vrijeme puko komunalno truplo prepušteno raspadanju, ne treba se čuditi što je privukao pozornost šakala.
Demografi vas nisu na vrijeme upozorili, pa će moja malenkost pokušati ispraviti taj propust: useljavanje čagljeva samo je nusproizvod iseljavanja ljudi. Dokle god nam mladi budu bježali u inozemstvo glavom bez obzira, opustjele gradske ulice bit će primamljive strvinarima. I bojim se kako je sisački slučaj tek prvi u nizu sličnih koji će uslijediti. Ne bih se začudio kada bi se neki gladni čopor uskoro ukazao i u, recimo, Osijeku.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
