Bila jednom jedna mala zemlja. Svi su u njoj živjeli srećno i zadovoljno, većinom od barjaka i himne. Spremalo se veliko slavlje.
Decenija nezavisnosti. Milenijum državnosti. Demokratski put u Evropsku uniju. Pozivnica za ulazak u NATO. Rast BDP-a brži od svjetskog - 70 odsto za deset godina. Ogromno povećanje broja stoke. Milijarda stranih investicija, što unešenih, što iznešenih...
Podanici su se naročito radovali Prolaznoj vladi koja neće krasti glasove. Veselili su se i sporazumima o priznavanju krivice i izbornih rezultata... Lijepo je bilo viđet kako crnogorski premijer i srpska opozicija dejstvuju kao jedno. A onda je grupa nevaspitanih političara, s obje strane, prepravila kraj bajke.
Milo, lopove... Bravo, kreteni... Dođi ovamo, što se prčiš... Dođi-dođi, majmune... Ćuti, bre, idiote... Splačino jedna... Bagro...
* * *
Bio je ovo početak moje prve kolumne u Vijestima. I prava slika Crne Gore na desetu godišnjicu referenduma.
Pet godina kasnije, ništa se bitno nije promijenilo. Opet se sprema slavlje, barjak i himna i dalje su u prvom planu, samo ovoga puta ne u jednini. Namnožilo se tih stjegova u raznim bojama, čije značenje najmanje razumiju oni koji ih nose.
Zelena zastava vijori se uz crvenu kao simbol nezavisnosti Crne Gore, iako se izvorni komitski pokret nije borio protiv ujedinjenja, nego protiv nasilnog prisajedinjenja. A potonji zelenaši vrlo dobro sarađivali s četnicima u borbi protiv partizana. Da ne kvarim praznik podsjećanjem na bliskost sa italijanskim okupatorom.
Nije manja zbrka ni u trikoloru - jedna uz drugu, trobojke crnogorskog kralja Nikole i srpskog kralja Aleksandra. Iako je Nikoli upravo Aleksandar urnisao ne samo život nego i državu.
Uh, od muke zamalo zaboravih himne. A masa ih je, od Majske zore preko Topole i Ravne gore do Čavoglave.
* * *
Ništa se bitno nije promijenilo ni za ovih deset mjeseci nove vlasti. Samo su predstavnici protivnika crnogorske nezavisnosti zauzeli po širini klupe onih koji su 2006. glasali za. A najlojalniji kadrovi zasjeli u kabinetske fotelje po dubini.
Moć je i dalje u rukama bivšeg režima, a nova vlast se ponaša kao da predizborna kampanja još traje. I već osam mjeseci nudi samo obećanja. Zamjenjujući stara novim takvom brzinom da su ona početna odavno zaboravljena.
Dan-dva nakon preuzimanja mandata obećano je - prvi na redu biće zakoni o oduzimanju imovine, o lustraciji i o oslobađanju tužilaštva. Imovina je u rukama bivše vlasti, lustracija se ne pominje, a oslobađanju VDT-a i SDT-a mogu da se nadaju samo optimisti, i to tek krajem naredne godine.
Umjesto ta tri svjetovna zakona dobili smo - novu verziju crkvenog. Sa istim političkim posljedicama koje je izazvalo donošenje njegove prve verzije - podjelama, mržnjom i osjećanjem ugroženosti opozicionog dijela Crne Gore od onog vladajućeg.
* * *
Zahvaljujući odsustvu najjače opozicione stranke iz parlamenta, uoči ovog 21. maja izostale su i pojedinačne uvrede poput splačine, bagre, idiota i majmuna. Što je dobro.
Nije dobro, niti se dobro piše državi u kojoj se posred parlamenta vrijeđa dvotrećinska većina njenih stanovnika ili samo njihov zdrav razum:
- Srpska pravoslavna crkva donijela je slobodu. Da nije bilo nje u ovoj zemlji ne bi bilo demokratije. Bez Ostroga i Đurđevih stupova ne bi bilo Crne Gore?!
Srbima u Crnoj Gori prepuštam da sa onima koje su poslali u zakonodavnu vlast rasprave jesu li ih ovlastili i da javno podrazumijevaju kako svaki Srbin istovremeno mora biti i vjernik...
Vladinom ministarstvu za prosvjetu, nauku i kulturu prepuštam da u načelu objasni kako to država Crna Gora ne bi postojala bez dva manastira. U pojedinostima, jesu li Bjelopavlići i Budimljani oslobađali Crnu Goru od Turaka ili ona njih...
I, što je još važnije, jesu li Ostrog i Đurđevi stupovi u ratovima pripojeni Crnoj Gori ili se ona u miru pripaja njima...
P.S. Javno vrijeđanje Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata tvrdnjom da im je Srpska crkva donijela slobodu - e to ne prepuštam nikome. Ne zbog toga što je crkva, niti zato što je srpska. Nego zbog zla koje im je nanijela devedesetih godina. To se, što bi rekao njen pokojni patrijarh Pavle, ne smije zaboraviti ali može oprostiti. Ako taj oproštaj ikad bude zatražen.
Bonus video:
