Milo mi je to bilo čuti. Petnaest godina je prošlo od referenduma, a povodom proslave Milo između ostalog reče: “Za deceniju i po preskočili smo vjekove“. Zvuči kao dobra fora, ta Milova meta-fora.
Ovo saopštenje nije bilo uobičajeno, baš zbog ove jedne rečenice. Ko god da je napabirčio saopštenje, 12 savjetnika mudraca ili On sam, vrijedi zbog ti nekoliko čarobnih abrakadabra riječi. Oko njih se sve vrti. I mi i država. Vrijedi makar pokušati, raščivijati ovu rečenicu, proniknuti u viziju predsjednika. Što je htio reći, kakvu poruku poslati.
Za deceniju i po preskočili smo vjekove. Kako? Jesmo li igrali školice, pa skakali jednom nogom, ili smo pak igrali lastiš pa poskočili s obje noge, trupačke? Ako nam ovih petnaest godina predstavlja skok, valja se zapitati kako smo to skočili, kako se odrazili i na kraju, gdje smo to pali? Jesmo li stigli Evropu, ili smo je možda prestigli? Doskočili u Kolumbiju? Jesmo li koga tim skokom zgazili, iščašili zglob?
Crna Gora je jedno jutro ustala, naglo, pa uprkos tome što nema patike za trčanje, a umjesto pločica na stomaku ima bojler, država je odlučila: “sjutra trčimo maraton!”. Za prekosutra je planirala skok s motkom. E, ne ide. Nije dovoljna odluka i čvrsta volja da bi odjednom istrčali desetine kilometara, da se vinemo u nebo. Potrebno je trenirati, malo po malo. Iz dana u dan. Svi smo mislili da ćemo postati Luksemburg u roku od par godina. Znaju li građani Luksemburga koliko ih pominjemo? Bolje da ne znaju. Naši nesuđeni sugrađani.
Gdje nas je iskcrao Predsjesnik? U koji vijek? Vozio je samo on, nikome nije dao da pipne volan Crne Gore. Možda je greškom ubacio u rikverc, vratio nas u doba plemenskih podjela, u doba kad smo se komatili među sobom, kad se švercovao kotroban i burmut, i kad je jedan vladao i pitao se za sve. Tu smo! Sigurno nas nije doveo u vrijeme kad svaka kuća ima solarne panele, a od Kolašina do Mojkovca ima petnaest stanica da dopunite električni automobil, kad su plate visoke a kriminala skoro nema.
Da smo ovih petnaest godina koračali, lagano iz dana u dan, iz godine u godinu, mnogo bi nam bolje bilo nego što reče Predsjednik: “prekočili smo vjekove“. Zaletio se, mnogo se zaletio. Preskočio je on gradivo, vide se rupe u (ne)znanju. Tako je to kad iz komuniste preskočiš u kapitaliste, iz Pežoa u Majbah. Nekad mora da se primijeti.
Zato hvala ti Predsjedniče što si nas naučio da vjekove preskačemo. Hiljadugodišnja državnost mnogo se lakše konzumira kad ti voziš. Sve je brže, prebrzo. Progresiv! Mnogo dobra fora.
Pičimo, preskačemo, putujemo kroz vijeme, kao u “Back to the future” (Povratak u budućnost, napomena za M. Đ.).
Još da samo nismo bili sa tobom u kolima na tom putu, pa da ti povjerujemo. Neke priče volimo i kad su nevjerovatne. Tvoje obožavamo. Fina je to bajka, preskakati vjekove. Bajka, ali mnogo dobro fora.
Prvo skoči pa reci Milo.
Bonus video:
