Osim pravosuđa, koje doživljava svoju “prisilnu reformu” nakon afere s hapšenjem trojice sudaca, još je jedna reforma na dnevnom redu u Hrvatskoj 365 dana u godini, u kontinuitetu - rad nedjeljom. Vlada je na javno savjetovanje poslala izmjene Zakona o trgovini, po kojima bi se nedjeljom radilo “sve u 16” - odnosno trgovcima bi se dopustilo da rade 16 nedjelja u godini, i to po vlastitom izboru kada. Ta je tema na stolu godinama jer se rasprave o njoj najčešće završe na ideološkim prijeporima i svađama o tome tko ima pravo ići na nedjeljnu misu, a sigurno ne pomaže ni to što je Ustavni sud već triput rušio razne oblike tih zakonskih izmjena. Svaka vlada - jedan zakon o radu nedjeljom, moglo bi se ukratko reći, mada zapravo Hrvatska zbog tih sudskih sporova funkcionira stalno u istom ritmu, jednom riječju: sve radi nedjeljom potpuno normalno.
No, rad nedjeljom nije samo gospodarsko ili ideološko pitanje, to je u prvom redu pitanje zaštite prava radnika, a rezultati istraživanja agencije Hendal iz 2019. pokazali su da u nas čak 80 posto ispitanika podržava zabranu rada nedjeljom. Istraživanje je pokazalo i da kod 61,1 posto radnika u trgovini prekovremeni rad nije bio pisano naložen i potvrđen, a kod 40,2 posto radnika prekovremeni rad nije bio ni evidentiran ni plaćen. I upravo ovaj zadnji podatak je ključan, jer u toj sferi zapravo vlada siva zona, neregulirana situacija kojoj nijedna inspekcija ne može doskočiti, a posljedica su ne samo ljudi koji nemaju miran obiteljski dan, nego za svoj nedjeljni rad često uopće nisu plaćeni. Država, realno, mora naći način da se s tim izbori, jer svjedočili smo bezbroj puta da su se na temi rada nedjeljom složili oni krajnje s desna, i krajnje s lijeva, odnosno Crkva i sindikati. I jedni i drugi su protiv rada nedjeljom, i jedni i drugi zazivaju da to bude u potpunosti slobodan dan za većinu građana, u prilog im ide i stav Ustavnog suda da je nedjelja u Hrvatskoj taj dan na kojem se cijela društvena zajednica slaže da je po tradiciji dan odmora.
Upravo zato paralelno se predviđaju i administrativna rasterećenja za poslodavce, jer za ovu odluku vlast na svoju stranu mora pridobiti veliku većinu javnosti, a to će se pokušati kroz pojednostavljivanje i pojeftinjavanje procedura vezanih uz rad nedjeljom. Živimo, naime, u zanimljivim vremenima u kojima se redefiniraju odnosi rada, ali i u dubokoj krizi kapitalizma, koji nakon pandemije sigurno više nikad neće biti isti. Prije svega, rad od kuće promijenio je mentalni sklop radnih ljudi (mada se to naravno nikad u potpunosti ne može odnositi na sektor trgovine), ali upravo je jučer objavljeno kako je Mark Zuckerberg, suvlasnik FB-a, objavio kako idućih pola godine planira raditi od kuće, a njegova tvrtka pušta i sve više drugih radnika da se posvete poslu iz udobnosti svog doma. Novi uvjeti stoga tjeraju i vlade da na potpuno nov način pristupe definiciji rada, a onda i njegovom plaćanju.
S druge strane, ovih dana objavljena je još jedna pomalo nevjerojatna vijest, a to je da se jedna od najvećih izdavačkih kuća na svijetu, Condé Nast, koja izdaje The New Yorker i Vogue te niz drugih publikacija, suočena s velikim štrajkom svojih zaposlenika koji čak prijete kako će doći pred vrata Anne Wintour, ikonične šefice Voguea - lifestyle i modnog magazina koji sukreira izgled modernog svijeta. Demonstranti su pred vratima legendarne Wintour, a njihovo nezadovoljstvo tiče se plaća, naknada za zdravstvenu zaštitu i slobodnih dana. Plakati s natpisima: “Šefovi nose Pradu, radnici ne dobivaju ništa” ili “Ne možemo jesti prestiž” vjerojatno su novi, dosad nezamislivi oblik sindikalnog organiziranja, a govore o tome da nijedna klasa u recentnoj globalnoj krizi društvenih odnosa nakon pandemije nije dovoljno zaštićena kad se postavi jedno jednostavno univerzalno humanističko pitanje: je li radnik pošteno plaćen za svoj rad, osobito nedjeljom, vikendom i praznikom?
Odgovore na ova pitanja ne mora davati samo hrvatska Vlada, to će u narednim godinama postati ključna tema za razgovor menadžera, intelektualaca, sindikalaca, radnika, a samim time i politike u većini zemalja. Zato je i te kako bitno utvrditi osnovna prava radnika, uz maksimalan konsenzus u društvu, i onda ih se čvrsto držati. Jer pravo na rad, na pošteno plaćeni rad, jedno je od temeljnih ljudskih prava.
Bonus video:
