Njemci rado za sebe tvrde da su moralno priznali kakvu su krivicu u vrijeme nacionalsocijalizma preuzeli na sebe. Milionsko ubijanje evropskih Jevreja i zločini iz Drugog svjetskog rata važe kao manje-više temeljno rasvijetljeni.
Taj istorijski narativ je raširen. Ali u njegovom temelju je pogled koji je prije svega okrenut na Zapad. Govor predsjednika Frank-Valtera Štajnmajera povodom osamdesete godišnjice njemačkog napada na Sovjetski Savez pokazao je da takva slika istorije zanemaruje mnoga iskustva nacija u istočnoj Evropi.
Obilježeni ratnim zarobljeništvom
U svom govoru Štajnmajer je kao crvenu nit provukao biografiju jednog crvenoarmejca. Vojnik Boris Popov doživio je strahote rata i muku ratnog zarobljeništva. Kao i milioni drugih sovjetskih vojnika. Ali za njihovu patnju nije bilo mjesta u kulturi sjećanja: njihovo masovno umiranje i neljudski tretman kojem su bili izloženi u Njemačkoj nikada nije postalo dio kolektivnog pamćenja. A i Sovjetski Savez je svoje povratnike iz zarobljeništva dočekao s velikim podozrenjem, koje je prelazilo i u represiju.
Takvi nedostaci u kulturi sjećanja vjerovatno se trenutno popravljaju, jer je u njemačko-ruskom muzeju upravo postavljena izložba koja je posvećena isključivo sudbini sovjetskih ratnih zarobljenika. Na otvaranju izložbe i Štajnmajerovom govoru nije prisustvovao ukrajinski ambasador u Berlinu iz protesta zbog mjesta na kojem je otvorena izložba: „Njemačko-ruski muzej Karlhorst“. On je time izrazio protest protiv sužavanja pogleda samo na Rusiju.
Diplomatski skandal oko izostanka zvaničnog predstavnika Ukrajine nakratko je jarko osvijetlio činjenicu da politika sjećanja još uvijek ima eksplozivnu snagu. Već duže vrijeme se u Rusiji sprovodi politika sjećanja na taj način da istorija podupire politiku.
Tako, na primjer, sovjetski diktator Staljin trenutno u Rusiji doživljava renesansu, koja je više od iščašene nostalgije. Novi zakoni u Rusiji pod prijetnjom sankcija dekretom određuju jednostranu, patriotsku sliku istorije. Ne samo Ukrajina, već i druge države proistekle iz SSSR-a, osećaju da im ta velikoruska slika istorije visi za vratom - ako se upotrebljava da se obrazlože zahtjevi Moskve da gospodari.
Štajnmajerova zasluga je bila da sve to decentno, ali razgovetno oslovi, a da ne odstupi od suštine svog govora - od podsjećanja na „njemačko varvarstvo“. Tako je njemački predsjednik izgovorio stvari koje u današnjoj Rusiji nisu baš opštepoznate: Staljinizam je bio koban. Istorija se ne smije zloupotrebljavati kao oružje.
Istorijska ruka u ruci nad verdunskim grobovima
I naposljetku - ruska agresivna politika prema Ukrajini. Štajnmajer je rekao da sjećanje na Drugi svjetski rat obavezuje na to da se založi za mir među bivšim zemljama Sovjetskog Saveza.
I dalje nedostaje veliki gest pomirenja - prepoznatljiv za sve potomke ljudi koji su tada bili napadnuti, u svim državama nasljednicama Sovjetskog Saveza. Kada su se 1984. tadašnji njemački kancelar Helmut Kol i francuski predsjednik Fransoa Miteran u Verdunu uhvatili za ruke nad masovnim grobnicama Prvog svjetskog rata, to je bio ikonografski trenutak. Slika je odmah postala šifra pomirenja, protumačena tako i u Belgiji i u Holandiji i na drugim mjestima Zapada.
Nešto slično još nije zamislivo na bivšim ratištima evropskog Istoka, ni u Volgogradu, ni u Harkovu, ni u Brestu. Govor njemačkog predsjednika u sali u kojoj je Hitlerov Vermaht 1945. kapitulirao, ne može nadomjestiti taj trenutak - ali jeste korak prema njemu.
Bonus video:
