Zašto stjuardese na velikoj visini dilaju slane ribice? Zašto arapski prijatelji nisu nabavili avione koje su po ugovoru već morali da lete u floti Er Srbije? I šta je premijerki u svemu tome smiješno?
Nisam ni slutio da ću na 11.000 metara iznad nivoa mora sresti svoje djetinjstvo. Hvala arapskim prijateljima na tome. Letio sam iz Frankfurta za Beograd. Er Srbijom, tako se zadesilo. Poledica na krilima je izazvala kašnjenje. No, to su putnici saznali poslije 70 minuta dreždanja u tami, pošto su svjetla bila ugašena za polijetanje, a posada potonula u letargičnu tišinu. Kada je pilot konačno progovorio, moglo se čuti da engleskim vlada skoro kao Dačić, utrkujući se sam sa sobom u recitovanju fraza. Tuširanje aviona hemikalijama iz cisterne sa pipcima na dizalici nije trajalo ni deset minuta. Onda smo poletjeli.
Vižljasta stjuardesa je iz kolica vadila kesice i dijelila ih ljudima. I ja sam dobio jednu takvu.
Ribice! Prave, pravcate slane ribice koje nisam okusio skoro pola vijeka. Kakav raskošan poklon za nervozne čekače. Petnaestak ribica u dijetalnom pakovanju.
Da vas tuga uhvati na visini, da osjetite prohujalo vreme u dubini. Ko hoće da pojede više od ovih malih ribolikih označitelja nostalgije - može da bira. Stižu i druga kolica. Ali u nima sve košta. Na primjer, zaječarsko i sendvič - obrok je po cijeni dostojan njemačke hrane na nekoj većoj železničkoj stanici. Dođe mi ipak da glasno upitam: Zašto je Jatov besplatan sendvič pri istoj cijeni karte bio nekoliko desetina puta veći od kesice ribica? I zašto arapski prijatelji, kad već zakidaju na hrani, nisu nabavili ona četiri nova aviona koje su po ugovoru bili dužni da uvedu u flotu do kraja prošle godine? I zašto srpski poreski obveznici plaćaju gubitke loše privatizivane kompanije? Činjenica je da Srbija budžetskim milionima eura još uvijek frizira dobitničke brojke Er Srbije.
Leteća premijerka
Da je kojim slučajem Ana Brnabić u avionu, reagovala bi isto kao što je na slično novinarsko pitanje reagovala 25. januara:„Nevjerovatno vam je pitanje, moram da priznam“. Premijerkin širok osmijeh, bez zlatnog zuba, isti onaj koji proradi kad se podsmijeva javnosti koja traži od nje da objasni ko finansira njene savjetnike iz Blerove firme. Prema premijerki svi koji pitaju logično izbjegavaju da vide „logičnu, širu sliku“.
Na toj široj slici se mogu vidjeti sve naprednjačke fantazme: očuvanje radnih mjesta, pozicioniranje Beograda kao regionalnog lidera vazdušnog saobraćaja, svih pet miliona putnika, bla, bla bla. Preko svega, tom „širom slikom“ kao akvarijumom plivaju slane ribice. Premijerko Vučićeva, a nestranačka, ta pitanja su nevjerovatno dobra. A izbjegavanje odgovora nevjerovatan bezobrazluk, dostojan Vučićeve omiljene nestranačke ličnosti.
Arapska kockarnica
Da podsjetimo, strateški partner Etihad ima jednu manu. Voli da se kocka. Tako je u međunarodnom avio-ruletu stavio na dvije propale karte - Er Berlin i Al Italiju. Pošto su tamo napravili gubitke, i povukli se iz lošeg posla, sada u Srbiji bilježe dobitke. Jer ne ulažu u Er Srbiju već joj daju kredite i ubiru kamatu. To će tako ići dok Vučić, Mali i Brnabićka ćute kao zaliveni o detaljima ugovora. Ćuti i Dačić koji je u svemu tome učestvovao i Dinkić kojeg je radikal Vučić htio da hapsi, a naprednjak Vučić uključio u svoju ekipu za poslove sa Arapima. Vlada je morala da prestane sa ulaganjem u Er Srbiju do kraja 2016. Ali transfer miliona eura prema Surčinu se nastavio kao da u ugovoru ništa ne piše. Samo se Siniša Mali pobrinuo da to dobro zvuči, pa je rekao da Vlada tako ne ulaže u avio kompaniju već u razvoj turizma. Spominje uspješnu liniju za Njujork. Vlada podržava legitimno pravo Aleksandra Vučića da jede u skupim njujorškim lokalima i tako razvija američki turizam.
Državnici s kafanskim doskočicama
Ništa premijerka javnosti neće odati. Pitanja ne postavlja Barbara, već strani plaćenici. A oni iz čiste mržnje prema predsjedniku države samo nešto kritikuju. Ne vide njemačke fabrike već domaće fantomke. I tako slijepi šuruju sa žutim lopovima i ljotićevcima. Koji neće pobijediti Vučića na izborima, sve da im pridružimo sve punoljetne Slovence, kako diplomatski reče gospodin predsjednik države pravo u brk jednoj slovenačkoj delegaciji. Dobro, ne baš u brk, on se sa slovenačkim ministrom spoljnih poslova dovikivao, kako dolikuje radikalski školovanom državniku, preko medija. Predsjednik je čuveni srpski domaćin. Ali kad ga gosti iznerviraju jer neki tamo njihov ministar spominje neku tamo političku krizu u Srbiji, onda on počne da ih prebrojava - jedan zarez jedan milion Slovenaca plus ova šaka domaćeg opozicionog jada, daleko je to od onih miliona živih i mrtvih koji glasaju za njega, Vučića.
Eto, letim iz Frankfurta za Beograd i spopadnu me ribice iz djetinjstva, a sa njima i sva ta nevjerovatna pitanja. Uskoro slijećem u zemlju u kojoj je prebrojavanje gostiju i njihovog biračkog tijela normalno, a pitanje, gdje se djedoše obećane arapske pare - nevjerovatno.
Ko koga bije po ušima
Zamislite da Vučić malo popije onog svog dobrog vina jajinačkog pa uhvati slušalicu i nazove Angelu Merkel: “Endži, bre, ti još uvijek imaš izbjegličku krizu! Dođi meni na predizbornu žurku, kod nas nema krize, sve cvjeta”. Angela Merkel ne troši baš ni alkohol ni tablete. Koliko je pratim ovih četvrt vijeka u politici mogao bih se kladiti da ne bi ni umjela da odgovori u Vučićevom stilu: „Aleks, da dovedeš u Njemačku i sve svoje punoljetne Srbe da glasaju za opoziciju, ne bi pomoglo ni tebi ni njima“.
Ima stvari koje ozbiljni političari ni pijani neće da izgovore. Isto tako, njemačka šefica vlade nikada do sada nije novinarima uzvratila ciničnim čuđenjem tipa „Nevjerovatno vam je pitanje, moram da priznam“. Zato što zna da nema glupih pitanja, postoje glupi odgovori. Dakle, Aleksandre, Ana, gdje su avioni, kamioni, ostalo? Zašto u polovično privatizovanom Jatu ljudima koji poreski sufinansiraju privatnu kompaniju nude one odvratne ribice? Ana Brnabić je kao dobra nestranačka učenica radikalske škole drskosti još prošlog maja konstatovala: “Kao da neko građane bije po ušima da se putuje Er Srbijom”. A u januaru je na pitanje o obećanim avionima nestalim sa strateškog radara rekla dosta suzdržano da nije direktorica Er Srbije. Naravno, samo je predstavnik većinskog vlasnika.
U biti, Anu Brnabić bi trebalo poslušati. Ni mene više niko nikada neće biti po ušima, draga premijerko. Obećavam, neću više nikada plaćati Lufthanzine cijene da bih dobio traljavu niskobudžetnu uslugu Er Srbije, e da bi Vi sve to nazivali istorijskim uspjehom u strateškom razvoju turizma, a novinarima davali nevjerovatne odgovore na logična pitanja.
Bonus video:
