Sve srećne države liče jedna na drugu, a svaka nesrećna je nesrećna na svoj način. Ovu Tolstojevu parafraziranu misao možemo završiti prostom konstatacijom da je prosvjetni sistem ono što ćini neko društvo prosperitetnim ili ne. Upravo zbog toga se crnogorskom društvu nameće pitanje promjene obrazovnog sistema još od kraja prošlog vijeka. Od tada do danas dva su osnovna neispunjena zadatka pred nama. Izrada sveobuhvatne društvene strategije obrazovnog sistema i njegova opšta depolitizacija.
Valjda je svima jasno da depolitizacije ovako velikog sistema, u kome radi preko 13.000 ljudi, nema bez predhodno ispunjenih uslova. Tim prije ako se zna da je sistem okoštao u političkoj korupciji i nepotizmu kao osnovnoj poluzi njegovog očuvanja i održavanja. U brojčano malom društvu, gdje svako svakoga zna, škole jestu regrutni centri političkih partija na vlasti i centri meke društvene moći koja guši svaku kritičku misao i mogući društveni progres. Aktuelne izmjene Opšteg zakona o obrazovanju i rješenje o izboru direktora su u najboljoj tradiciji meke društvene moći autarhičnog obrazovnog sistema.
Čuveni Miloš Đurić je svoje nepristajanje na kolaboraciju sa vladom Milana Nedića obrazložio riječima da nema pravo na nju jer on predaje etiku studentima. Da li mi imamo pravo, kao prosvjetni radnici koji između ostalog predajemo i etiku, da pristajemo na kolaboraciju sa strančarenjem i nepotizmom u našim školama? Da li smijemo da se zadovoljimo odgovorom da smo na to pristajali svih ovih decenija i da možemo još ovaj put? Da li smo uopšte svjesni da je naš obrazovni sistem pred kolapsom?
Novi izbor direktora je referentna tačka te propasti. Izjašnjavanje nastavničkih vijeća u prethodnom postupku o direktorima koji su još u mandatu je nivo revolucionarne pravde gdje kolege treba da izvikuju kriv je ili nije kriv. Ili da se međusobno prebrojavaju ko bi od njih mogao biti njihov novi vođa. Kompletnoj slici samo još nedostaje Robespijer ili drug Lenjin u školskim zbornicama. Ministarstvo će na kraju da uvaži ili ne takva mišljenja i postaviće partijski kadar neke od partija na vlasti. Dakle, slučaj za anale. Sve ovo se dešava dok još nijesu raspisani konkursi u ustanovama za nove direktore.
Ono što plijeni pažnju je tako očigledan redosljed koraka koji se morao i trebao preduzeti. Upravo zbog te etike koju predajem učenicima najčešće konstatacije da nam učenici bez znanja i vaspitanja izlaze iz učionica u nesrećnom ispolitizovanom društvu, protiv koga sam dizao glas sve ove godine, dužan sam da ukažem na sljedeće. Odgovoran sam da upozorim i predložim nadležnim u društvu. Uvedite moratorijum na primjenu ovog zakona. Stopirajte privremeno promjenu direktora. Učinite društveni konsenzus o kriterijumima i vrijednostima potrebnim za sva nova zapošljavanja u prosvjeti. Od portira do direktora. Koje kvalitete tražimo od ljudi koji će da vaspitavaju i prosvjetljuju našu djecu? Koje kvalitete i osobine tražimo od kolega koji treba da rukovode našim vaspitno obrazovnim ustanovama? To su predhodna pitanja na koja moramo imati odgovore da bi mijenjali ovaj zakon. Decentralizujte sistem. Dozvolite školskim odborima da preuzmu u svoje ruke sudbinu svojih ustanova. Da sami biramo i razrješavamo svoje rukovodioce. Otpočnite decentralizaciju čitavog sistema. Dozvolite da riječ struke bude presudna pri donošenju odluka našeg ministarstva i svih obrazovnih institucija. Da minstarstvo ne bude naredbodavac nego koordinator.
Na kraju, ali sigurno da je uvijek na početku svake priče - ovo društvo će biti i dalje stanica bez vozova na kojoj putnici sa uredno kupljenim kartama čekaju put među srećne zemlje, ako ne shvatimo koliko nam je obrazovanje važno. Najvažnije.
Autor je član Generalnog sekretarijata CIVISA
Bonus video:
