Pošto je DSP bio nadpartija i vladao na stečenom monopolu Saveza komunista, pošto je DPS svoje rukovodstvo predao đavlima šverca i sivog biznisa, pošto je DPS stvorio kastu i nadrasu privilegovanih stojsera i ratnih profitera, pošto je DPS jedna totalitarna struktura piramidalnog oblika - u narodu se odomaćila misao kako je sramota i moralni skenac podržavati DPS.
Nakon izbora prošle godine DPS je pao, pravila igre su se promijenila i Crna Gora više nema mitska bića u politici, već samo političare i partije koje se bore za vlast. Svi su to divno i precizno prepoznali kao kvalitet i osjetili da je DPS zglajzao u realnost, gdje mu je oduvijek i bilo mjesto, da ne postoji više aura nepobjedivosti koja je od ove partije napravila mit. DPS je svojim porazom demitologizovao sebe i političku stvarnost u Crnoj Gori, što je prva stepenica reforme pretpolitičke svijesti.
Ali nije ovo priča o tome, ovo je priznanje da se svojim padom DPS dobrim dijelom oprostio i od svog moralnog bremena, pa je danas možda nekul biti pristalica DPS-a, no niko više ne može reći da je to nemoralno. Jer DPS je samo jedna poražena opoziciona partija u blagom rasulu, zar ne?
Neko će reći, i te kako je nemoralno glasati za DPS zato što je struktura sumnjivo stečene finansijske premoći ostala ista, a utaljeni lopingeri na čelu sa drugom starim i dalje vladaju partijom. Tačno, ali sad već imaš novu vlast da adresiraš slične žalbe. Ako je Đukanović bio tolika pošast i piton tranzicije spreman za bajboka, ako je njegova klika partijsko-bankarsko-mafijaškom omčom zadavila zemlju, zašto onda sad sloboda ne uzvrati pravnim lijekom?
Prosto, moralna lopta je u dvorištu nove vlasti i posmatrate istorijski proces presvlačenja, u kome DPS polako prestaje da bude glavni negativac.
Kao i svaki proces i ovaj ima svoje zakone, nekad se čini spor, nekad brz, ali mislim da je posljednja kapisla političkog gliba i sramote pukla kad je učiteljica Višnjić predložena za direktoricu škole u Baru, i kad je ono na vlasti odlučilo da ponizi i zajebava cijelu jednu državu sa pozicija gole moći, sa pozicija koje su do skoro pristajale zloglasnom DPS-u.
Granica je pređena i dihotomije više nema, dobro-zlo, kul-nekul u crnogorskoj politici više nije podijeljeno po polovima, ako je ikad bilo: sve je prekrila realnost jedne nepismene odvratne bahate političke volje koja je ravnomjerno raspoređena po partijama. Ta volja predlaže fašisoidne oriđinale poput učiteljice Višnjić da upravljaju vaspitanjem djece, ta je volja dakle slijepa i gramziva u rasturanju osnovih premisa na kojima ovo društvo kako-tako funkcioniše. U debeloj koroti za ratnim zločincima i šljamom, u stalnom žalu za ratnim porazom devedesetih, ova nova struktura svojim sumnjivim euforijama vuče ka potpunoj relativizaciji i ukidanju smisla javne riječi i djelanja. To što će pod pritiskom interneta ministarstvo na koncu odustati od spornog imenovanja, sa sve trapavim i blamantnim objašnjenjem, to samo otvara nove slojeve haosa, pred očima zgranutog građanina koji posmatra sluđeni način famozne ministarke Bratić.
Djelanje ministarstva prosvjete po devastirajućem uticaju na društvo može pod ruku sa zlodjelima DPS-a. Prelomna je to tačka. Sektaška kadrovska orgija u školstvu je znak haosa i bizarne poremećenosti u odlučivanju, nakon koje se logično ukazuje početak kraja ovakve vlasti.
Bonus video:
