Crnogorci su surovi cenzori. Često (najsuroviji) prema sebi samima. Tada dosegnu ono što smatraju istinskom mudrošću, plemenski zen: postaju markantne ljudske olupine koje se ni o čemu ne izjašnjavaju, koje se, tako ljigavo i egoistično, nikome ne žele zamjeriti. A o svemu promrmljaju kakvo opšte mjesto, i još pritvrđeno nekim od mitskih autoriteta. “Što reče vladika Rade…”
Ovdje je cenzura stanje svijesti, ovdje to nije (samo) pitanje politike ili konzervativnosti ovoga ili onoga tipa. Prisutna je, što bi se reklo, “po dubini” društva.
Zato je moguće da parlament značajnom većinom usvoji Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, a da u nekom ćošku ove zemlje ne smijete prikazati film, ozbiljan film ozbiljne autorke, koji je, između ostaloga, dobio komplimente na najozbiljnijim filmskim adresama, najuglednijim svjetskim festivalima. Nije, dakle, riječ o kakvom plitkom propagandnom uratku koji je dio specijalnoratovske igre, već o umjetničkom djelu koje po svim osnovima zaslužuje istinsku pažnju.
Naravno, riječ je o sramnoj zabrani, kako god da je do nje došlo, jer kako drugačije to nazvati, filma Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?” koji je trebalo da bude prikazan na Žabljaku. Ali, partijska svijest je uvijek - cenzorska.
Najveći problem savremene Crne Gore je što je većina pozitivnih pomaka zapravo golo fingiranje. Pravimo se da smo, kao dobri i naučili lekciju, ali, čim se kontekst makar malo izmijeni, eto nas starih, sa istim budalaštinama i gadostima na usnama. I u mislima.
Sva se zemlja “po dubini” slomi… U prvom planu imamo jednu sliku, sliku i retoriku, a po dubini unekoliko drugačiji pejzaž. Za svakoga ponešto, za nekoga sve…
Izraz “po dubini” nastao je, kako nerijetko i nastaju riječi, da bi se imenovalo jedno do tada nepoznato iskustvo. U vrijeme onog eksperimenta Vlade izbornog povjerenja trebalo je objasniti da vlast ne čine samo ministri i njihovi pomoćnici, već da je u pitanju čitav jedan složen i slojevit mehanizam. Dakle, ustupanje vlasti bilo je novo iskustvo. Tadašnja vlast je morala da prepusti ne samo “prvi plan” već i one uglavnom manje vidljive kadrovske lavirinte… Tada smo dobili formulaciju “po dubini”. Bilo je odmah i ironijskih reakcija, izraz je višestruko pogodan za to, ali, sviđalo se to nekome ili ne, zaživio je.
Novi nivo perverzija je aktuelna crnogorska podjela “po dubini”: dio vlasti bjesomučno trpa svoje kadrove, dok prijeti obaranjem Vlade, koja, opet, bez pogovora to “trpanje” aminuje… Osvajanje “dubine”.
Nevolja je kad imate situaciju kao u današnjoj CG. Kad vas “po dubini” čeka - samo ustajali plićak...
Nevjerovatni snimci iz cetinjskog kafića u koji je ujahala specijalna jedinica maskiranih policajaca, ilustruju koliko su političke promjene u Crnoj Gori relativna kategorija. Nešto se jeste promijenilo, ali, nešto i nije. Ima li tu sistema, u tom odsustvu promjena u nekim segmentima, to je presudno pitanje.
Nije lako shvatiti nasilje koje smo vidjeli. Jer, ovdje vidimo policajca, dakle, profesionalca koji se ponaša kao goli razbojnik. Bez ikakve potrebe, čovjeka koji već leži, ima potrebu da udari i ponizi. Ako to nije patologija, što je? Da ima društva u današnjoj Crnoj Gori taj bi bandit morao odmah izgubiti posao. Ono nije policajac. I, još važnije: koliko je takvih još tamo, u tim silnim maskiranim brigadama. Je li ovaj učestvovao u prebijanju Mija Martinovića - mora da se među takvima cijeni kontinuitet djelovanja… Koliko ih još ima “po dubini”?
Jasno je da imamo siledžije i pod novom kao i pod starom vlašću. Što god vi mislili, mora da to nešto znači.
Bonus video:
