Cetinje, 1990 - Uprkos tome što je prijestonica bila pod policijskom opsadom, Boro Zorić uspio je da pljune u lice i pesnicom žestoko udari predsjednika Predsjedništva Crne Gore Branka Kostića.
- Ti si konobar Slobodana Miloševića - samo to je uspio da uzvikne prije nego što su mu tjelohranitelji šefa države drškama pištolja polomili lobanju.
Vidno ošamućenom predsjedniku nije uspjelo da i lično uzvrati udarac. Kad je skinuo sako i krenuo u kontranapad, protivnik je već bio obliven krvlju. Nakon oporavka u bolnici, dobio je tri mjeseca zatvora.
Boro Zorić i nakon smrti živi u crnogorskom sjećanju kao jedan od najhrabrijih boraca za slobodu. Njegova “Mala Lokanda” bila je - uz titogradsku “Tamatou” Raska Hadžiahmetovića - jedna od rijetkih slobodnih institucija u pokorenoj državi.
Više je slobodarskih projekata stvoreno u tim dvjema kafanama tokom rata za mir nego u svim državnim institucijama od 1990. do danas.
Davno je umro i Branko Kostić, ali njegova politička borba nije zapamćena po dobru. Prvo je zlokobnom rečenicom “Čuvajte metke, trebaće vam” najavio krvoproliće na Balkanu, a onda ga - u ime Crne Gore u Predsjedništvu SFRJ - i zvanično odobrio svojim glasom za rat.
x x x
Cetinje, 1993/94 - SANU i CANU pokušale su da u prijestonici okupe intelektualni krem velike Srbije i organizuju zajednički “naučni” skup o Njegošu. Grupa cetinjskih mladića ušla je u salu pjevajući tadašnju himnu LSCG-a “Oj, svijetla majska zoro...” i skandirajući “Ovo nije Srbija”...
Što je više uvrijedilo akademike i političare, poznata narodna pjesma ili još poznatija istorijska činjenica - nije razriješeno ni naredne godine tokom suđenja.
Optužnica protiv šestorice nije podignuta samo zbog tog incidenta nego i zbog vrijeđanja predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, s kojim su mladići imali bliski susret nakon što je skup prekinut.
- Izdajniče, ubico, lopove, kopile Slobodana Milosevića, izdao si Crnu Goru - vikali su dok se Predsjednik kretao ka vozilu, a kad je ušao uslijedile su još neke psovke, pljuvanje i udaranje po vozilu.
Zaludu su mladići objašnjavali, a građani potvrđivali, da je taj incident izazvao upravo Predsjednik kad im je pokazao srednji prst. Sudija je riješio da povjeruje samo svjedocima bliskim policiji, koja je za tu priliku na Cetinju bila zastupljena sa nekoliko stotina uniformisanih izaslanika.
Šestorica mladića dobila su 17 godina zatvora.
x x x
Cetinje, 2021 - Najljubaznije pozivamo patrijarha Srbije gospodina Porfirija da ustoličenje mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori gospodina Joanikija obavi đe god želi liše Cetinja i svetog Cetinjskog manastira. U miru i ljubavi Hristovoj prođite mimo Cetinja - napisao je vladika Boris, u ime Crnogorske pravoslavne crkve, 9. avgusta na svom tviter nalogu.
Da srpski patrijarh neće odgovoriti, nije bilo teško predvidjeti. Ali da će umjesto njega, samo dan kasnije, to uraditi crnogorski premijer - teško da je iko mogao očekivati.
Razumijem, novinar je postavio pitanje, ali kako god da je ono glasilo odgovor predsjednika Vlade morao je biti drastično učtiviji od srednjeg prsta pokojnog šefa države.
- Ja tvrdim da ću 4. septembra doći na Cetinje, i to bez obezbjeđenja. Neka mi svaki komita koji ima nešto protiv mene lično kaže što sam ja to uradio protiv Crne Gore - započeo je besjedu neprimjereno drčno, ne shvatajući ni nakon skoro jednogodišnjeg mandata da ono što je dopušteno Zdravku Krivokapiću ne može biti dozvoljeno crnogorskom premijeru.
x x x
Ne bi ni ono što je dopušteno normalnim partijama smjelo biti dozvoljeno depeesu, ali izgleda da toj partiji sve može bit’ zato što je i nakon odlaska sa vlasti moć ostala u njenim rukama.
- Da ste istinski premijer Crne Gore ne biste se slavodobitno pozivali na Cetinje da pečatirate poharu crnogorskog sakralnog i duhovnog nasljeđa i na ustoličenje mitropolita tuđe crkve - okrenuli su svjetski prvaci manipulacije istinu naglavačke, kao da su Crnom Gorom vladali iz ilegale svih trideset godina, a ne samo desetak potonjih mjeseci.
Sve i da hoće, premijer Krivokapić nema što da pečatira. Posljednji pečat na poharu crnogorskog sakralnog i duhovnog nasljeđa udaren je 2012. godine, kad je depeesova vlast ukatastrila Manastir Ostrog na crkvu koju sada zove tuđom.
Ukatastrili su i komunisti stotine hramova na tu crkvu, a sve one koje “priučeni avnojevski kartografi” nijesu stigli da uknjiže ucrtao je na ime ove iste crkve ovaj isti depees sredinom devedesetih.
x x x
Umjesto da se konačno suoči sa svojom krivicom, ta partija se krije iza navodne kolektivne aMNEzije. Kao da se niko u njoj ne sjeća da je Mitropolija crnogorsko-primorska bila dio Srpske pravoslavne crkve i 1961. i 1991. Niti da su i vladika Danilo i mitropolit Amfilohije izabrani u tuđoj državi.
Razlika je samo u tome što predstavnici crnogorske vlasti nijesu prisustvovali prvom ustoličenju, koje je inače obavljeno u Sabornoj crkvi u Beogradu.
Nije Mitropolija crnogorsko-primorska ni prije šezdeset godina bila ništa manje lojalna centrali u Beogradu nego danas. Tako je to evo cijeli vijek, a crnogorski komunisti nijesu se usuđivali da diraju u taj osinjak. Ne samo zato što nijesu bili orni jer su se drastično brže i masovnije od ostalih skinuli sa “opijuma za narod”. Nego više zbog toga što je Crna Gora i prije pojave komunista tradicionalno oskudijevala u poštovaocima crkvenih kanona i obreda.
x x x
Na hirotonisanje mitropolita Amfilohija država jeste poslala predstavnike, i to najvišeg nivoa.
- Stalno su dolazili kod mene, i na moje ustoličenje su dolazili, i Milo Đukanović i Momir Bulatović. Poslije toga Milo je neprekidno dolazio sve tamo do negdje posle 2000. godine, pa i kasnije smo se mi viđali - svjedočio je javno, ne jednom, pokojni mitropolit.
Svjedočila je i sva Crna Gora toj neobičnoj bliskosti države i crkve koju je bivši režim smatrao svojom.
Nije se crkva tada ljutila što se predsjednik Vujanović miješao u kanone, niti je iko iz depeesa crkvu nazvao tuđom kad je - i njegov i državni - predsjednik Đukanović išao po blagoslov kod mitropolita Amfilohija.
Mitropolija je pripadala Srpskoj crkvi i 1997, kad je stala na stranu Mila Đukanovića tokom raskola sa Momirom Bulatovićem. Nije njeno srpsko ime smetalo ni 2006, kad su i mitropolit i Mitropolija naprasno zaćutali uoči, tokom i poslije referenduma.
Da ne stoji dobro sa istinom, pokazao je depees i u nastavku obraćanja premijeru.
- Da ste čovjek od vjere, znali biste da su Crnogorci vazda sami birali svojega mitropolita - slagala je a da ne trepne bivša vlast ko zna koji put.
Evo stotinu godina mitropolita crnogorskog biraju Srbi. I to u Srbiji, upravo zahvaljujući političarima poput depeesovskih. Toliko su bili istovjetni, da su istim metodama i sa istim ciljevima dva puta Beogradu predavali ne samo crkvu, nego i državu, prvi put prije vijek a drugi put početkom devedesetih.
x x x
Naravno da će predsjednik Vlade doći na ustoličenje mitropolita, ali sa sve obezbjeđenjem. Ne samo ličnim, biće tamo još koja stotina policajaca, specijalaca, obavještajaca i ostalih pripadnika MUP-a i ANB-a. Taman kao ratnih devedesetih iz koji smo, nažalost, izašli samo po kalendaru...
Kud ta sreća da je premijer Krivokapić, kad već nije upućen u crnogorsku prošlost po dubini, pročitao bar ponešto o ovoj nedavnoj. Ne bi onako začikavao sve vjernike CPC, sve poštovaoce njenog vjekovnog trajanja i sve crnogorske ateiste i agnostike koji podržavaju prava svojih sunarodnika na svoju crkvu.
- To je sve narodna volja. I tu svenarodnu radost ne mogu spriječiti pojedinci kojima čitavog života nešto smeta - nastavio je, ničim izazvan, da izaziva nervozu i kod onih koji ga u svjetovnim poslovima podržavaju.
Naravno da ustoličenje mitropolita Joanikija nije svenarodna radost. Razloga da se raduju imaju samo pripadnici jednog od pet državotvornih naroda.
Nije istina ni da će se 4. septembra u prijestonici okupiti neka dokona džangrizala “kojima čitavog života nešto smeta”. Tako se ne razgovara sa Cetinjanima, a bogme ni Kotoranima, Pljevljacima i ostalima koji se decenijama bore za svoju crkvu.
Zahvaljujući i njihovim glasovima, Zdravko Krivokapić je dobio čast da bude to što jeste - premijer Crne Gore. I one Crne Gore koja će 4. septembra slaviti, jednako kao i one koja će tog dana protestovati.
Bilo bi dobro da se toga sjeti dok bude ulazio u Cetinje...
P.S. Mene upravo sjećanje sprečava da se tog dana pridružim nekim starim saborcima. Starost mi ne dozvoljava da bijem zaludnje bitke, nemam nade u voskresenje crkve u koju je dva puta zabijen glogov kolac, a ni vjere da se išta dobro može izroditi od ulaska u isti stroj sa onima koji su je upokojili. Rekoh i spasih dušu svoju, tek toliko da ko ne pomisli kako sam se prepala premijerove prijetnje snagom države...
Bonus video:
