Ako Porfirije 4. septembra uz božiju pomoć krene prema Cetinju, iz stojna Beograda, to znači da bi negdje kod Kokinog Broda bio na pola puta. Da bi stigao do Kokinog Broda, on mora proći polovinu tog zamašnog srpskog prostora, što znači da mora najprije dobaciti do Čačka. A da bi dobri vladika Porfirije stigao do Čačka, sad već sami znate - mora da prođe Ljig. Sve pod uslovom da ide pravo kao Zenonova strijela, dakle, da ne vrluda i okrene put Mladenovca, i pod strašnim uslovom da ne zastane u kakvoj drumskoj kačari, ne postoji teorijska mogućnost da Porfirije pređe prag rođene patrijaršije. Čim mu gospodska papuča krene naizvan, ona mora da dostigne polovinu svog koraka, i savlada beskonačni red polovina, koje bi ga ostavile da ih zauvijek prelazi, nemoćan da stupi naprijed, prema svom obožavanom Cetinju.
Porfirije se dakle našao u paradoksu, ne znam je li toga svjestan, ali neko bi mogao da mu došapne, ili mu napiše na Instagramu. Ne samo da se obreo u slavnom Zenonovom paradoksu, njega živimo i mi obični smrtnici, nego je zagazio u paradoks crnogorske političke stvarnosti. A tu se već božijega reda ne zna, i tu se dešavaju čudesa ravna biblijskim, pa recimo Veselin Veljović objavljuje kolumne, suptilne kao da ih piše pendrekom.
Elem, Zenonov paradoks je lako oboriti u praksi i on je više jedan predsokratovski pokušaj da se, što bi rekli Amerikanci, misli izvan kutije. Ali toga baš u crnogorskom paradosku nema, mišljenje izvan kutije je zabranjeno. Glasovi su mnogi iz kutije, rekao bi napaćeni Njegoš.
U toj kutiji domaće proizvodnje jeste tijesno, mračno, čuje se muški prč i masni zadah dvojstva koje ne porađa novu vrijednost. U toj kutiji se trenutno kao u blaupunktovom vuferu, na zadnjem sjedištu golfa dvojke dok jezdiš prema Sutomoru, smjenjuju samo dva glasa. Prvi kaže kako će na Cetinju da se desi parareligijska vradžbina kojom će užas tuđinske čizme biti simbolički priznat onog trena kad Porfirije ustoliči novog mitropolita. I drugi glas, koji kaže da je kucnuo čas da svetitelji sa nebesa pozdrave srpske starješine na srpskom Cetinju gdje će se bog spustiti u obliku goluba i sletjeti na čelo novog mitropolita.
Između ova dva paranoična pretjerivanja, ove dvije adolescentske tetovaže, dvije vatrene vizije impotentnog uma spremnog da proguta svaki propagandni proliv, ne stoji nikakva hrskavica niti ligament nego se taru uz oslobađanje strašne rike i paklenih ukazanja na internetu, od patika sa likom Krsta Zrnova do zmijske štikle Marine Jočić.
Da bi se od toga zla pobjeglo, jedini je način da se misli izvan kutije, makar da se krene u nekakav oblik drugačijeg mišljenja. Primjeri takvog mišljenja su recimo: ne volim što dolazi čiča Porfirije, grozno mi je sve to, ali mislim da Crna Gora može da preživi njegov performans. Drugi glas: volim da dođe božanstveni Porfi, ali mogao bi vala da nađe neko drugo mjesto za žurku.
Eto, ta dva glasa nikako da se pojave, danima, i već sam bio zapao u depresiju, kad se oglasila američka ambasada, pa onda i Stejt dipartment. Out of nowhere, ili što bi rekli, out of box. Da oprostite, iskoristiću pravo na citat.
„Podstičemo crnogorske vlasti i Mitropoliju crnogorsko-primorsku (MCP) Srpske pravoslavne crkve (SPC), da blisko sarađuju po pitanju mjesta ustoličenja novoizabranog mitropolita Joanikija, pri čemu bezbjednost građana treba da bude na prvom mjestu“.
Meni se čini da iz ovog pismena proističe da Amerikanci ne misle kako je Cetinje gotovo rješenje, što opet znači da se za pravim rješenjem mora tragati, što opet znači da bi se od Cetinja možda valjalo odustati, jer sve poslije Podgorice postaje suviše rizično - treba preći pola puta, pa opet pola, a na svakoj polovini vreba barikada novog paradoksa, a do Cetinja sto krivina i rasporedi po 100 momaka na svaki prestupni kilometar, nema šanse da popovi prođu dok mrkne, što je divna geografska definicija neosvojivosti kultnog grada.
Komplikovano je sve ovo… Zato su Ameri poslali svoju poslanicu, i neka su. Još od Starih Grka teški zapleti se ukidaju miješanjem više sile koja se pojavluje i rješava stvar.
Amin.
Bonus video:
