Evo me opet, poslije petnaest dana tihovanja. Zaćutala sam ne bih li tako dala makar skromni lični doprinos spuštanju tenzija nakon što smo, fala bogu i taliku crnogorskom, i ovoga puta izbjegli građanski rat. Ili seljačku bunu protiv dahija, ovoga puta pravoslavne prepoznatljivosti.
Tihovala bih i duže, da je bar neko od onih koji su pritisak dizali do pucanja slijedio moj primjer. Nažalost nije, zato ćemo sve do 5. decembra ne samo gledati nego i živjeti reprizu vrelih septembarskih dana.
Njihov rezime, u verziji neprevaziđenog Živka Nikolića, mogao bi da stane u jednu rečenicu - rat još nije počeo, a ka' će ne znamo...
Ono što znamo, ne bi stalo ni u jednu knjigu. Tomovi bi mogli biti ispisani o političkom, a bogme i ličnom licemjerju koje su zaraćene strane iskazivale istovremenim pozivanjem na mir i podsticanjem rata.
Dvije Crne Gore, uprkos tome, nijesu se pokomatile na Cetinju 5. septembra.
Bila bi to radosna vijest da već dan kasnije nijesu nastavile zajedničku ofanzivu na onu treću, građansku i jedinu moguću u sadašnjim državnim granicama - onu koju predstavljaju URA i njeni koalicioni partneri.
* * *
Zašto ovoga puta iz građanske priče izostavljam Demokrate?
Prvo, zato što su se u danima najdramatičnijim od onih referendumskih ponašali kao posmatračka misija OEBS-a.
Drugo, ali ne po važnosti nego vremenskom slijedu, zbog toga što su već u prvom obraćanju nakon kolektivnog tihovanja odustali čak i od te čudne nesvrstane pozicije i otvoreno stali na stranu Srpske crkve.
Dramatično saopštenje u kojem se zahtijeva da mitropolit SPC mora biti ustoličen na Cetinju, upućeno usred noći prepune straha da to ustoličenje može biti obliveno krvlju, potvrdilo je da DCG ne vidi dalje od partijskih interesa. Od kojih je najvažniji preuzimanje birača Demokratskog fronta uoči lokalnih i ostalih izbora.
Koliko su DF-u važni partijski interesi, a premijeru opstanak na vlasti - pokazala je bezočna trgovina funkcijama i popisom u trenucima kad se sva Crna Gora trese u strahu od građanskog rata.
URA je, za razliku od njih, i te noći i u danima koji su joj prethodili i slijedili, pokazala da je spremna na žrtvovanje ne samo partijskih interesa nego i cijele partije zbog opšteg interesa koji se zove - Crna Gora.
Ko u to ne vjeruje danas, uvjeriće se nakon parlamentarnih izbora, ako za građansku Crnu Goru već nije prekasno...
* * *
Uvjeriće se, ali ne tako brzo, i Srpska crkva da je ustoličenje na Cetinju njen najveći poraz u stogodišnjem trajanju na tlu Crne Gore.
Mogu srpski mediji da pretvaraju taj poraz u pobjedu ispjevavajući turbo-folk verziju postkosovskog ciklusa...
Može srpski patrijarh da, za spoljnu upotrebu, premazuje srpsko ime crkve pravoslavnim gelom...
Može šef srpske države da negira crnogorsko nacionalno ime koristeći jezičku vratolomiju #onikojiseizjašnjavajukaocrnogorci...
Sve može, samo se nikad ni iz srpskog pamćenja ni sa multinacionalnog interneta ne mogu izbrisati slike helikoptera kojim se i njegova svetost patrijarh i njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit spuštaju pod Lovćen na jednako dostojan(stven) način kao i ona limenka na Rumiju.
A onda, skriveni pancir-ćebetom - koje čak ni Arkanu čak ni usred rata nije bilo neophodno - u Cetinjski manastir upadaju kao gerilci.
Tako to biva kad je inat važniji od bogobojažljivosti!
I kad se stogodišnjim snovima o srpskom svetu pokušava potrijeti vjekovna crnogorska java.
I kad se zbog služenja politici potezom gumice briše crkveni učinak počivšeg mitropolita iz potonje decenije, a dopisuje onaj iz devedesetih kojeg se i sam odrekao.
Ne znam koliko je protivnika ustoličenja izašlo na cetinjske ulice, samo dobro pamtim kako je po motivima sličnu ali bezbjednosno potpuno bezopasnu situaciju mitropolit Amfilohije raščivijao na svoju štetu, ali u korist mira.
Kad je prije četiri-pet godina samo stotinak mještana protestovalo zbog vjerskog obreda na ruševinama Svača, on je popustio i liturgiju služio na - livadi...
* * *
Uprkos svemu, najveći problem države Crne Gore nije Srpska crkva nego crnogorski premijer. S njim ovakvim naprijed ne može, on da se promijeni nema namjeru, a ako promijenimo njega moraćemo na nove izbore. Koji će, procenat gore ili dolje, donijeti - isti rezultat i koalicionu vlast istih partnera.
Da nakon tih izbora Vladu preuzme Milo Đukanović - nije realno, naročito ne nakon cetinjskih protesta. Ne bih da procjenjujem je li iz njih izašao kao veći gubitnik čak i od Srpske crkve, ali da je samog sebe potukao do nogu - jeste.
Džaba preuzimanje komandne funkcije brigadira komitsko-autokefalnog pokreta, zaludu snaga partije i dijeljenje stjegova umjesto partijskih knjižica, nije bilo fajde ni od ono malo tajkuna koji su još voljni da finansiraju povratak gospodara - Milo Đukanović nije uspio da na ulicu izvede ni - svakog stotog pristalicu.
Uspio je, međutim, da postigne nešto što je mogla da pretpostavi čak i pamet mnogo plića od njegove - da od protesta odvrati bar petnaestak hiljada poštovalaca Crnogorske pravoslavne crkve koji su decenijama dolazili na Dvorski trg.
A onda je, ako ne lažu snimci sa portala, otišao da cupkanjem razgoni tugu na nekom veselju organizovanom povodom vjenčanja u - Srpskoj crkvi.
* * *
Uh, odoh daleko, ne ostavih prostora za glavnog junaka i nešto manje glavnog uzročnika ne samo ovih protesta na Cetinju nego i onih koji tek slijede - premijera Zdravka Krivokapića.
Njegov ostanak na vlasti garantuje koliko-toliko stabilan put ka Evropskoj uniji, što je dobro s tačke gledišta onih koji još vjeruju u svijetlu budućnost evro-integracija. Naročito ako Dritan Abazović ovim tempom nastavi da pegla njegove greške, uključujući i one u noći između 4. i 5. septembra, od kojih će ga abolirati vicepremijerova komisija.
Loše je, međutim, što je Crna Gora zbog stabilokratije već izgubila petnaest ključnih godina, da sad ne pominjem sunovrat u prvih petnaest poratnih.
To što ću ja završiti na psihijatriji prije nego što premijeru istekne mandat, neka mu je bogom prosto.
Nije, međutim, za praštanje to što on i dalje podgrijava osnovanu sumnju da će mojim stopama poći i svi oni koji su naivno vjerovali da premijeri služe za vođenje miroljubive državne politike a ne za podsticanje podjela jačanjem uloge crkve u društvenom i političkom životu.
* * *
Prošlo je samo desetak dana od neizbijanja duhovno-svjetovnog rata na Cetinju, većina političara trudi se da bar odglumi spuštanje tenzija, a premijer opet čika ne samo cetinjske nego i Crnogorce iz ostalih gradova da izađu na ulicu.
Mogu da razumijem njegovo nepoznavanje istorije, neiskustvo u politici, nespretno izražavanje i preosjetljivost na drugačije mišljenje. Ali da ovako uporno "sabljom" presijeca stogodišnji crkveni spor, čiji činjenični opis zadire u najmanje pet vjekova crnogorske istorije - ne razumijem baš nikako.
Građanin Zdravko ima pravo da vjeruje kako je pravoslavna crkva u koju on ide jedina kanonska, premijer Krivokapić u to ne smije da se miješa, a kamoli da presuđuje.
Građanin Zdravko može da misli kako Srpska crkva ima pravo da koristi Cetinjski manastir, ali premijer Krivokapić ima obavezu da pravnoj državi prepušti utvrđivanje svih činjenica o sticanju i oduzimanju vlasničkih prava nad svim hramovima u Crnoj Gori.
Provjeravajući za početak katastarske knjige, i to ne samo Đukanovićeve iz 2005. nego i sve stogodišnje, iz doba prethodnog kralja i gospodara Crne Gore.
* * *
- Znate da u istoriji Crne Gore postoje tzv. tapije još od Crnojevića koje govore o tome čije je vlasništvo manastir - dobro je što je otišao pet vjekova unazad, loše je što ne znamo je li to uradio kao građanin ili kao premijer.
Znamo, naravno, samo ne znamo da li on zna da te tapije nijesu takozvane i da nijedna tapija ne glasi na ime Srpske crkve.
Može biti da premijer, koji po sopstvenom priznanju godinama čita samo duhovne knjige, nije imao vremena za svjetovne u kojima piše kad je njegova omiljena crkva dobila današnje ime.
Može biti da mu niko nije pokazao one pravne koje je pisala država Srbija, valjda bi se uvjerio da je Srpska pravoslavna crkva dobila to ime Zakonom iz 1929. Ako lažu "Službene novine Kraljevine Jugoslavije br. 269/1929", onda lažem i ja.
Ali ne može biti da vjernik njegovih gabarita nikad nije čuo kako je, prema svjedočenju srpskog zakonodavstva, ta crkva nastala:
"Beogradska mitropolija ujedinila se sa AUTOKEFALNIM pravoslavnim crkvama, redom: Karlovačkom (mitropolijom), Crnogorsko-primorskom (mitropolijom), kao i dve dalmatinske eparhije, Bokokotorsko-dubrovačkom i Dalmatinsko-istrijanskom."
Knjige i knjige napisane su na tu temu, ali premijer i dalje čita samo one dvije koje smiruju njega...
P.S. Umjesto da pokuša da smiri i sve oko sebe, pet dana poslije haosa premijer Cetinjanima ponovo gura prst u oko. Puno suza što od premijerovog suzavca, što od tuge zbog ubijanja njihove crkve treći put u dva vijeka. Sve su prilike da ona nikad više neće biti ono što je bila, ali ni premijer nikad više neće dobiti povjerenje onih Crnogoraca koji ne dozvoljavaju da se njihova istorija daruje nekom drugom, naročito ne katastarskim marifetlucima.
Bonus video:
