Sjećam se da je april bio neuobičajeno topao. Sjedjeli smo napolju, razgovor je bio živ, pivo hladno. Tada je na Adrinćevom vencu Boris Tadić ušao u posljednju godinu prije prinudnog iseljenja, a ja sam u Beograd dolazio skoro svakog mjeseca, obavljao bih poslove zbog kojih sam došao i onda okretao brojeve prijatelja i poznanika, te bismo se nalazili po kafanama.
Poznato je da se ideje u krčmama serijski rađaju, neko vrijeme kao prozirne mušice zuje iznad ljudi među kojima pjenuša razgovor, da bi isto tako najkasnije oko fajronta neslavno uginule.
Ova ideja nije bila takva
Svakog aprila se u Beogradu ponavljao isti ritual. Mediji bi se sjećali šestoaprilskog nacističkog bombardovanja koje bi se, zbog brutalnosti i razmjera moglo podvesti pod današnje pojmove urbicit i kulturocid. Znao sam prošetati do jame na mjestu gdje je nekada bila biblioteka. Ograđena žicom, rupa u zemlji bila je poput loše zarasle rane u tkivu grada.
Prigodni govori i tekstovi uglavnom su navodili broj uništenih rukopisa i knjiga. Pitao sam se tu, na Kosančićevom vencu, da li je poprilično traljavo konzervisanje ožiljka najbolji način da se uspostavi most između strašne prošlosti i - budućnosti naše djece. Nešto mi je govorilo da nije.
Tog aprila prije desetak godina pričam ovako, ili slično, dvojici prijatelja. Jedan je svjetski putnik i kosmopolita. Drugi je takođe proputovao svijet, ali za sebe kaže da je nacionalista. Za ovu priliku ću im dati imena Sveto i Srbo. Obojica su pisci, javne ličnosti, politički angažovani ljudi, uspješni u tome što rade. Oni su idealan jin i jang srpske kulturne stvarnosti.
Pričam o ružnoj akni na licu grada. "Šta mislite, kako bi bilo da se nekom vrstom plastične hirurgije rekonstruiše stara zgrada biblioteke. I to uz njemačko učešće?"
Srpski eros, srpski tanatos
Sveto je rekao da je ideja odlična. Da bi takav poduhvat na neki način mentalno podvukao crtu pod Drugi svjetski rat. Da bi obnovljena biblioteka bila ujedno i hram sjećanja na užas uništenja knjiga kao i šansa da srpsko-njemačka poruka bude konačno zajednička: nikad više rat. Potencijal za budućnost takve ideje mnogo je veći od ritualnog prepričavanja sopstvenog gubitka.
Srbo se nije složio. Upravo ovakvu ranu trebalo bi kultivisati, ožiljak pretvoriti u mjesto podsjećanja na sve slične ožiljke. Oko naših rana trebalo bi se okupljati i pamtiti sve koji su umrli i sve stranice koje su izgorjele. Obnavljanje zdanja i to uz pomoć nekadašnjih dželata bilo bi prema njemu licjemerno, jer mi ostajemo mi, a oni - oni. Ma koliko se pretvarali da smo drukčiji.
Odmah sam shvatio da imam posla sa dva srpska koncepta kulture, istorije i naposljetku - identiteta. U Svetovom svjetonazoru kulture su tu da se međuprožimaju, da grade nove mostove, pa i preko starih rana. One su sposobne da stare rane pretvore u artefakte zajedničke kulture sjećanja. Naposljetku, ruka pružena iznad ožiljka više je od običnog "sorry". To je obećanje da je, uprkos prošlosti, moguće stvoriti osnovu za zajedničku budućnost.
Srbov koncept mi je jednako poznat. Mi slavimo svoje poraze, naše rane su nam svete. One su dokaz da smo često bili sami protiv nadmoćnog, brutalnog neprijatelja. One su dokaz da je svijet strašno mjesto, da je smrt utkana u naš istorijski identitet. Svako ko bi da nešto obnavlja, uništio bi kultno mjesto ali i krunski dokaz da su naši neprijatelji bili - i ostali - isti.
Ljubav prema pogibiji
Stari Grci su vjerovali da postoje ideje (eidos) svojstvene cijelim etničkim grupama. Ako je to tačno, srpska ideja bi, na osnovu ovoga što mi Srbo priča, bila ljubav prema pogibiji. Valjda tako manje boli - zavoliš svoje rane, pretvoriš ih u kultne tačke, a njih povežeš nitima narativa u identitet. Ali problem je očigledan. Ovakvo poimanje svijeta se može nazvati "konzervisani bol" koji se u ritualima samopovređivanja radosno obnavlja. Suštinske odlike svih etničkih zajednica ostaju iste, njihove namjere, uglavnom loše, takođe su nepromjenljive. Esencijalizam na djelu - tako se zove učenje koje tvrdi da suština svega na svijetu ostaje ista, bez obzira kako se pojedinci i svijet mijenjali. Još strašnije - suština postoji prije pojedinačnih pojava. Ideja Srbova je apsolutna i nepromjenjiva, a Petar, Pavle, Srbo, Sveto i Drago su samo beskonačno zamjenjive varijante. Njemci su Njemci. Žene loši vozači. Muškarci vole fudbal. Rado ide Srbin u vojnike. Rusi su braća. U ovakvoj životnoj filozofiji potomci bivših neprijatelja ti ne mogu postati prijatelji, sve i da hoće. Ni jedan rat nije završen. Sadašnjost je oblik prošlosti. Šta bi bila obnovljena zgrada spram uništenih knjiga?
Ako imamo šansu da naše ideje budu mostovi, a ne bunkeri, moramo dozvoliti mogućnost da se svijet mijenja, da se mi mijenjamo, da je promjena stalna. I da pravac te promjene zavisi i od nas. To se zove odgovornost. Sartr bi rekao - egzistencija prethodi esenciji.
Ideja putuje
Sa Srbom više nisam razgovarao o ovoj ideji ponovne izgradnje biblioteke na Kosančićevom vencu, kao zajedničkom poduhvatu potomaka onih koji su je rušili i onih koji su je gradili. Ali sa Svetom sam je redovno spominjao, kao neku malu, zajedničku kafansku utopiju. Ta je ideja pretrajala fajront aprilskog dana prije deset godina.
Pokazaće se da je žilava. Uostalom, mislim da je greška potcijeniti impulse koje stvaraju kafanski razgovori. Ideje koje prežive mamurluk, kandiduju se za vječnost. Platon je bio odgovoran za premještanje izraza "ideja" iz svijeta pojava u duhovni prostor. Od Cicerona pa nadalje ideja je forma i figura. Hrišćanstvo je ideju shvatilo kao formu koja nastaje u božijem duhu prije nego što se materjalizuje. Čovjekove ideje su, prema tome, začetak nekog plana.
Jednom sam čak imao i plan da za ovu ideju zagrijem neke važne Srbe i Njemce. Zapisao sam, u napadu entuzijazma, kakva bi to institucija trebalo da bude. Pored reprezentativne, vatrostalne odaje, trezora za rijetke i stare knjige, obnovljena zgrada bi mogla da primi pod krov i srpsko-njemačku biblioteku, sa svim srpskim knjigama prevedenim na njemački kao i sa svim relevantnim njemačkim naslovima koji se tiču Srbije. Istorijski multimedijalni prikaz promjenjivih srpsko-njemačkih odnosa u istoriji i sadašnjosti, uz oslanjanje na činjenice o konfliktima i naglašavanje pozitivnih aspekata kojih svakako ima. Ali u holu, na zidu, u velikom formatu bila bi pjesma Vaska Pope posvećena stradanju biblioteke. Vrata na tom zidu vodila bi u reprezentativnu, digitalnu "Odaju sjećanja" posvećenu 6. aprilu 1941.
Prstohvat smisla
Takvoj ideji očito je potreban duži put do stvarnosti.
Vjerovatno od ovoga ne bi bilo ništa, da prije neku godinu Sveto nije dobio važno mjesto u kulturnom pogonu Srbije. Sa tog mjesta je u kafanama i na međunarodnim tribinama, u medijima i u bekstejdžu ponekad spominjao tu ideju - pred stranim ambasadorima, pred vlašću, pred svima koji su htjeli da ga čuju. On je, naravno, zajahavši tu ideju, nju pretvorio u svog krilatog zmaja. Ja je iz mog staništa ne bih umio natjerati da leti.
Onda je Angela Merkel, pred svoju političku penziju, u Beogradu izgovorila riječ "obnova" i dala početnu sumu. Ideja snabdjevena novcem ima šansu da se ovaploti. Jer obavezuje čak i ovakvu srpsku političku elitu da se u ostvarenju ne udalji previše od čiste ideje nastale u kafani.
Na njemačkom se u opisu nekog recepta może kolokvijalno reći: "Dodaš ideju šećera", što znači - vrlo malu količinu, manje od prstohvata. Ja sam svoju "ideju šećera", svoj prstohvat smisla, dodao razgovoru za kafanskim stolom prije deset godina. Političari koji su je sada prihvatili, izraubovaće je kao svoju. Nisu mi simpatični. Vjerovatno ni ja njima. Ipak, iza nas, koji se o malo čemu možemo složiti, ako budemo imali pameti i sreće, ostaće nešto časno u čemu smo nehotično zajedno učestvovali, svako na svoj način. Nešto što je veće od naših malih života. U ideji zajednički obnovljene biblioteke memorisana je i njena idealna forma. Nju niko neće moći da izvitoperi do te mjere, a da ona ostane lijepa i korisna.
Zato se nadam da će Sveto u holu obnovljene biblioteke jednog dana održati govor usmjeren ka budućnosti, a da će Srbo istog dana zastati zadivljen u Odaji sjećanja.
Bonus video:
