Hristos u Beranama

Nije hrišćanstvo od juče, pa se malo i mijenjalo, uređivalo i kresalo, a poneka je knjiga spaljena kao opasna za glavni tok vjere. Negdje na groblju prenagljenih učenja, jeresi i neobičnih ideja, završio je i doketizam, po kome je Isus Hristos samo duhovno biće, nedodirljiva silueta i osjećaj koji su ljudi u opseni uobličili u lik mladog stolara.

Crkvi je, naravno, trebalo da Isus ima i ljudsku stranu, valjalo joj je čeljade od krvi i mesa, i da bude sasvim dodirljiv, kako bi i sama Crkva bila dodirljiva. Jer da je bog ostao samo duh, magla i osjećaj, što je bilo legitimno prije Sabora u Nikeji, Crkva bi bila tek duhovna pratnja, nestalna rabota, bazirana na osjećaju koji je sve samo ne postojan.

Nakon govora patrijarha Porfirija u Beranama, shvatio sam da negdje na grobljima prevaziđenih ideja i zamisli, rame uz rame sa doketizmom i sličnim herezama leži i nacionalni osjećaj Crnogoraca. Daleko od Berana i ovog svijeta, duh se ponekad vine, nekad stropošta, izađe iz svojih okvira pa ga vabiš nazad molitvom ili tabletama, a dok vrluda naokolo dolazi do čudnih spoznaja i varki, što ne znači da ćemo ih mi priznati kao stvarnost. Tako je i Porfirije Crnogorce konstatovao i dopustio ih u nekakvom polustanju, ali nije preskočio da se ogradi od nečeg tako neobičnog kao što je Crnogorac.

Patrijarh je doslovce rekao da njegova crkva prihvata, razumije, poštuje, grli „i one koje žive pored nas, a deklarišu se, osjećaju da su Crnogorci“.

Odlično rečeno. Taman pomisliš da za SPC Crnogorci postoje kao jedna obična nacija, a da je Porfirije zbacio pancirne norme svog etničkog učenja, kad onda vidiš da to ipak nisu Crnogorci već „oni koji žive pored nas“, dakle tu su, jebiga, motaju se oko Berana, šta da se radi, ali nisu baš to što jesu, nego se tako „deklarišu“ i u tom pravcu neke jade „osjećaju“.

Za moj ukus odveć pod uticajem gnostika, Porfirije vaspostavlja nekakvo Znanje koje čovjek treba da ima o sebi, kako bi se nacionalno i božanski opredijelio da bude samo ono što može biti - Srbin. Nacionalno je, veli Porfirije, „odskočna daska“ čovjeku da spozna sebe, prije nego se vine do bogočovjeka. E da bi se nacionalno ostvario, ako nećeš da budeš tek neko ko se „deklariše“ ili ne daj bože „osjeća“, dakle, Crnogorac, moraš posjedovati određena znanja, ergo, biti ono što jesi.

Pa kaže: „Neka bude ko god hoće Crnogorac, a onaj ne samo koji hoće nego koji zna svoje korijene i korijene Vasojevićkog stabla, zna da pripada srpskom narodu.“

Eto, spekulativno i na svoju odgovornost, možeš biti i princes krofna, Porfirije dopušta svakome da bude što hoće, on priznaje ljudsko pravo da neko ima naciju mimo srpske, što je nemjerljiv doprinos stabilnosti u regionu. Ipak, evidentno je Znanje na drugoj strani, odnosno da život u neznanju jednog Vasojevića gura ka određenim konsekvencama, pa će samo onaj koji „zna“ svoje korijene, imati pravu odskočnu dasku da se vine do Hrista.

Za nekoga ko toliko govori o narodu, rodu, pretku i krvnoj vezi, patrijarh Porfirije je rekao jednu neobičnu stvar, te beranskim starinama skresao u brk da „nema apsolutizovanja bioloških konteksta svoga postojanja“.

Ako ćemo pravo, čudna je ovo izjava za nekog ko se pozdravlja sa braćo i sestre. Još čudnije kad biološki apsolutizam vidiš na bini punoj brada i bez ijednog ženskog uva, ali ajde da ne idemo predaleko, neka bude da sve to zazivanje ideala Vasove krvi ne znači redukcionizam, etnofiletizam, ili neku drugu učenu riječ kojom patrijarh straši seljane.

Da zaključim, beranski ugovor koji je ponudio Porfirije zvuči ovako: Crnogorac se može biti, ali kao da tu fali nešto. Crnogorac ne možeš prosto biti, onako skroz obično, kao Francuz ili Mongol, već možeš samo „da živiš tu pored nas“, da se „deklarišeš“ i eventualno „osjećaš da si Crnogorac“. Uhvati to čovjeka s jeseni, kad dozru dunje i regruti, ali ipak je to jedan osjet i vajna deklaracija, nešto daleko od postojanosti srpstva koje je kroz svetosavlje pristupilo Hristu. A Hrist je Bog. I Porfirije je njegov učenik. I ako laže Porfirije, ne laže Hristos u Beranama.

Nije hrišćanstvo od juče, možda će se i ova pravila vremenom mijenjati. Sve je moguće, recimo, stari su arhipastiri jedva čekali i bogu se molili da postradaju, a današnji se pokrivaju ćebetom, da bi sačuvali tvarni život i propustili direktnu liniju do Hrista.

Nekad je stradanje bilo odskočna daska ka bogu, danas je to nacija. Ne budimo isključivi, važno da čeljade ima volju da skoči.