Zna li ko što bi sa rekonstrukcijom Vlade, čim je počelo da curi iz ANB-a oslabi ofanziva. I potpuno utihnu nakon što je objavljeno da će prvu državnu posjetu SAD-u obaviti navodni kočničar rekonstruisanog napretka.
Kakve veze ima curenje Službinih podataka? Pa, nema još, ali imaće kad krene poplava.
A Vašington? E, tu su stvari bile nešto jasnije i prije odlaska državne delegacije. Zato što je poziv upućen vicepremijeru, a ne predsjedniku Vlade, Skupštine ili države.
Po povratku će sve biti očiglednije, naročito onima koji umiju više da saznaju iz jednoznačnih prostoproširenih rečenica američkih diplomata nego iz dvosmislenih eseja njihovih evropskih kolega.
Ako je prije pet dana i moglo biti dilema koja je politika izazvala strahovanja od razmjene podataka sa Alijansom, nakon sastanka Gabriela Eskobara i Dritana Abazovića potpuno je jasno kakav politički kurs podrazumijeva izjava da "SAD i Crna Gora nijesu samo prijatelji, već i saveznici" i najava njegovog skorog dolaska u Podgoricu.
Daleko od toga da spadam u obožavaoce američke spoljne politike, više mi se sviđaju unutrašnji standardi prava i sloboda, ali nijesam toliko politički neiskusna da ne znam čija je posljednja na Balkanu.
* * *
Ako sam dobro razumjela oba saopštenja, može dvojna koalicija da rekonstruiše Vladu do mile volje, ali podršku najjačeg saveznika dobiće samo politika za koju se dosljedno zalaže treća članica vlasti. Tako će biti sve dok većinska Crna Gora ne promijeni spoljnopolitički kurs.
Mogu rekonstruktori sad da dižu bunu zbog miješanja SAD u unutrašnju politiku, ali ovoga puta nije riječ o politici nego o logici.
Ne može se istovremeno i na Zapad i na Istok, i to ne zbog geografske udaljenosti u miljama nego one vrijednosne u vjekovima.
Nije normalno podržavati evroatlantske integracije, a u iste opanke slaviti ratne zločince, negirati genocid, ignorisati prava najbrojnijeg naroda u svojoj državi i poništavati nezavisnost i suverenitet susjedne.
Nije moralno u parlamentu glasati za preuzimanje demokratskih zapadnih tekovina, a izvan njega forsirati integracije sa vaskolikim srpstvom i despotske uzore iz Beograda i Moskve.
* * *
Što mi bi da priču o jednoj prizemnoj rekonstrukciji - "prizemno" u širem tumačenju, kao primitivno, banalno, neuvjerljivo i isprazno - započnem visokom politikom?
Merak, dragi moji čitaoci, merak, jedva čekam da rekonstruktori počnu da se posipaju pepelom.
Ko, mi htjeli da izbacimo Uru iz vlasti? Ma kakvi, mora da ste nas zamijenili s nekim...
Samo smo imali namjeru da malo izredigujemo Sporazum od prošle godine. Kasno nas je puštila pobjednička euforija, tek na treće čitanje shvatili smo što u njemu piše.
Da naš voljeni Ratko Mladić nije heroj nego ratni zločinac.
Da Vojska Republike Srpske jeste počinila genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
Da je Kosovo država, suverena i nezavisna koliko i sve ostale u našem susjedstvu.
Da se zaludu popisujemo po nacijama i vjerama. Nema ništa od srpskoruskih integracija sve dok su na snazi ove evroatlantske...
A to je, brat-bratu, još najmanje tri decenije...
* * *
Kako ću tek da meračim kad se lider Ure vrati iz Vašingtona. Jes' da su moji diplomatski odnosi s partijom i prijateljski dijalog s njim zamrznuti još otkako su ušli u vlast, ali jedva čekam intervjue o toj posjeti, naročito njene posljedice.
Ko, mi htjeli da izbacimo Dritana iz Vlade? Ma kakvi, on je nama kralj.
Samo smo htjeli da realizujemo one zahtjeve Šest mjesnih zajednica iz '89, koje je bivša vlast izdala '97.
I da srpski svet i svesrpskog predsjednika uvedemo u legalne tokove i u Crnoj Gori.
I da, nakon Cetinja i Berana, inaugurišemo popove i u 22 preostale opštine.
I da usvajamo isključivo crkvene zakone, mogu tužilaštvo i sudstvo da pričekaju dok svi koji se krste i klanjaju ne prihvate svetosavlje.
I da smijenimo onoga Brđanina koji neće da utuvi u glavu kako je život jednog sveštenika vredniji od svih ostalih.
I da u paketu ode i ministar Sekulović.
Ako zbog toga ode i vicepremijer Abazović, kakve to veze ima s nama...
* * *
A ne da ima, nego je to bio i osnovni cilj navodne rekonstrukcije.
Zato što bi s liderom Ure iz Vlade izašla i sva racionalna politika. Zaludu bi u kabinetu potpuno pogubljenog premijera - uzdam se u njegovog boga da se samo o tome radi - ostajala ona dva-tri ministra čiji su svjetonazori bliski vicepremijerovim.
Zbog toga je jedna strana riječ, mimo devet značenja u četiri rječnika, dobila i deseto. Rekonstrukcija se po naški sad kaže - ili ćemo mi ući u Vladu ili je neće biti!
Tačno onako kako je pokojni idejni vođa većine vladajućih i opozicionih partija komandovao prije dvije decenije - ili će se policija pretpotčiniti vojsci ili je neće biti.
Godinu kasnije ostali su samo dugmići. Ne od malobrojnije policije, nego od drastično nadmoćnije vojske.
Uh, utrnu mi svaki merak, naravno da nije za šalu nego za bogu plakat' takva politička pamet. Zahvaljujući kojoj se, na kraju, sve pretvori u lakrdiju.
Na kraju će tako skončati i gorepomenuta rekonstrukcija, koja je nažalost mjesecima držala u blokadi Skupštinu, Vladu i sve najvažnije crnogorske institucije.
Osim Predsjednika, koji ne može biti blokiran. Ali može da blokira sve.
* * *
Naravno da rekonstrukcija jeste neophodna, ali ne Vlade nego Crne Gore. I to prije svega rekonstrukcija svijesti njenih punoljetnih stanovnika koji su i nakon trideset godina nazadovanja dozvolili da o njihovoj budućnosti i dalje odlučuju ili ratnici iz devedesetih ili njihovi politički nasljednici. Prvi su obršili kod lopova, a drugi kod popova.
Učini mi se ponekad da takvoj svijesti nema pomoći sve dok ih ne puštimo da bar pet godina vladaju zajedno. Samo oni, bez trećeg partnera na kojeg bi mogli da svaljuju svoju krivicu.
Ne baksuziraj, kažem sebi čim se prisjetim na što bi moglo da liči to njihovo vladanje.
Nema nade dok prvaci prvih ne priznaju, prvo pred civilnom pa onda pred političkom i pravosudnom Crnom Gorom, sva ratna zlodjela i sav poratni kriminal. A onda im se oduzme sve što su oteli tokom obje faze pohare - i one koju su pokrivali odbranom vaskolikog srpstva i ove potonje koja je bila zakamuflirana jačanjem crnogorskog identiteta.
Nema nade ako istovremeno i prvaci drugih ne priznaju, prije svega pred svojim biračima, da najveća zlodjela prvih leže u desetogodišnjim ranim radovima. Da je poratna pljačka samo posljedica ratne prakse. I da se iz snova o svim Srbima u jednoj državi - upakovanim 1921. u SHS, 1942. u veliku Srbiju, 1992. u SRJ i 2021, na stotu godišnjicu ustavnog legalizovanja hegemonizma, u srpski svet - jesmo budili i možemo probuditi samo u međunacionalnoj klanici.
* * *
Nadu ćemo, definitivno, morati da tražimo na trećoj strani. Onoj koja se - pomalo rogobatno ali sasvim ispravno - zove građanska, višenacionalna i viševjerska Crna Gora.
Nije ta nada od juče, vrsnica je Francuske revolucije, samo je kasno stigla u naše krajeve.
Dobro, imam razumijevanja za tadašnje crnogorske prvake. Jeste Petar Prvi bio i politički prosvjetitelj, ali teško da mu je odmah po povratku sa Krusa mogla sinuti ideja o ustavotvornoj skupštini.
Nije ni od Bogdana Vukova, onoga što je velikom vojskovođi donio glavu Mahmut-paše, bilo realno očekivati da ispred Cetinjskog manastira usklikne liberte, egalite i fraternite...
Ne razumijem, međutim, ove lidere iz 21. vijeka koji su dozvolili da i liberte i egalite izgube bitku sa feudalnim apsolutizmom.
A da se, godinu nakon njegovog konačnog poraza, fraternite svede na srednjovjekovno crkveno bratstvo.
P. S. Koliko god izgledale formalno suprotstavljene, dvije većinske Crne Gore suštinski su iste. Objema su puna usta slobode, pravde i jednakosti, naročito dok pucaju u onu treću. Iako se ona bori upravo za one principe na kojima su utemeljene sve demokratske države. Ali, o tome neki drugi put, malo su me zbunili ovi eseji Evropske unije u nastavcima. Naročito onaj prvi, po kojem ispada da je Crna Gora bila bolja pod DPS-om...
Bonus video:
