Godine 1709. jedan engleski metalski radnik otkrio je da se ugalj može koristiti umjesto drveta i otpada kao gorivo za topljenje metala u peći. Međutim, tek krajem tog vijeka se ovo otkriće pretvorilo u industrijsku revoluciju koja je preokrenula sve tadašnje odnose. Dva vijeka je trebalo da ugalj pretekne drvo i otpad kao najvažnija goriva u svijetu. A nakon prvih otkrića nafte u Pensilvaniji 1859, bio je potreban još jedan vijek da nafta zamijeni ugalj kao najvažniji izvor energije na svijetu. U odnosu na ovo, promjene koje klimatski zaokert treba da izazove imaju dramatičan tempo.
EU i SAD žele da postanu klimatski neutralne do 2050. I to uprkos činjenici da je više od 70% ukupnih energetskih potreba EU još pokriveno fosilnim gorivima štetnim za klimu. Jedna stvar stoga treba da bude jasna: brza energetska tranzicija će uvesti revoluciju u našu ekonomiju i naša društva. Poput revolucije uglja i nafte, i ovaj energetski zaokret takođe će dramatično promijeniti geopolitiku.
„Klimatske promjene će imati ogromne ekonomske posljedice na svijetu, ali će takođe donijeti velike promjene na svjetskoj mapi moći“, piše Daniel Yergin, svjetski priznati ekspert za političke implikacije energetskih pitanja. On skicira ovu novu mapu svijeta u svojoj knjizi The New Map. Energy, Climate and the Clash of Nations. Kratki rezime: „Kina je spremna da bude veliki pobjednik, dok će Rusija i izvoznici nafte sa Bliskog istoka biti veliki gubitnici. SAD će vjerovatno biti negdje između“, predviđa Yergin.
Isto će vjerovatno važiti i za Evropu, pokazuje studija European Council of Foreign Relations (ECFR). Svojom tržišnom snagom i pionirskom ulogom, Evropa bi zaista mogla da definiše globalne standarde za energetsku tranziciju, ali bi u isto vrijeme zamijenila sadašnju zavisnost od liferanta fosilne energije - Rusije - novom zavisnošću zbog sirovina potrebnih za energetska tranzicija. A većina njih dolazi iz Kine, zemlje koja, kao i Rusija, sebe vidi kao sistemskog konkurenta Zapadu. Drugi faktor rizika za Evropu je destabilizacija njenog susjedstva ako zemlje izvoznice energije kao što su Alžir, Saudijska Arabija ili Rusija ne uspiju da razviju nove poslovne modele.
Ironija je, pri tom, što bi Kina, koja trenutno odbija da postavi ambicioznije klimatske ciljeve, mogla da postane najveći pobjednik energetske tranzicije. Prelazak na obnovljive izvore energije smanjio bi stratešku ranivost Pekinga. „Iako Kina ima robustnu naftnu industriju, i realno je peti najveći proizvođač nafte na svijetu, njena proizvodnja je daleko manja od onoga što joj je potrebno da bi kao druga najveća svjetska ekonomija nastavila da raste. Kina uvozi oko 75% svojih potreba nafte i postala je najveći svjetski uvoznik ove sirovine“, piše Yergin.
Od Korejskog rata, komunistički vlastodršci u Pekingu su ovo prepoznali kao stratešku Ahilovu petu i unazad nekoliko godina nazivaju je „Malakka-dilema“ jer tankeri sa Bliskog istoka ili Afrike moraju da prođu kroz istoimeni moreuz između Malezije i Singapura. U slučaju rata sa SAD, kineska industrija bi lako mogla biti odsječena od svog centralnog energenta - običnom blokadom US-Navy.
Prelazak na obnovljive izvore energije smanjio bi ovu ranjivost - i u isto vrijeme učinio Kinu novom Saudijskom Arabijom klimatski čistijeg svijeta zato što je Peking najznačajniji proizvođač litijuma na planeti, trenutno nezamjenjive sirovine za proizvodnju baterija koje se koriste u e-automobilima, e-biciklima i e-skuterima.
Prema izvještaju ECFR, EU nabavlja više od 60% kritičnih sirovina potrebnih za energetsku tranziciju iz Kine. Ova zemlja trenutno takođe dominira i u proizvodnom lancu za ključne elemente energetske tranzicije. Prema Yerginovim riječima, 80% svih baterija svijeta se proizvodi u Kini kao i 70% solarnih ćelija. Što je bespogovorno apsolutno dominantna tržišna pozicija. Uprkos odbijanju da brzo sprovede sopstvenu energetsku tranziciju, Peking će biti dobro pozicioniran ako Zapad prvi krene putem Zelenog zaokreta.
Za Evropu konverzija njene energetske industrije takođe nudi mogućnosti. Najvažnije je postati nezavisniji od Rusije - barem na srednji rok. Kako pišu autori izveštaja ECFR, malo je vjerovatno da će doći do smanjenja količine nafte i gasa koju Evropa dobija od Rusije do 2030, jer su EU potrebna privremena rješenja da bi izašla iz još prljavijeg uglja.
Nakon 2030. doći će do brzog smanjenja uvoza iz Rusije. Moguće je da će EU preći sa Rusije na Saudijsku Arabiju kada je riječ o uvozu nafte „jer tamošnja proizvodnja nafte emituje 50% manje CO2 od one u Rusiji“, navodi ECFR.
Zavisnost od izvoza energije je sve veći strateški problem za Moskvu. U normalnim, ne-pandemijskim vremenima, „energetska industrija puni 40% do 50% ruskog državnog budžeta, iznosi 55% do 60% ruskih izvoznih prihoda i čini 30% ruskog bruto nacionalnog proizvoda“, kaže Yergin.
Evropa je jedan od najvažnijih kupaca ruskog izvoza energenata. A ako se potražnja smanji, to će ostaviti jasan trag na ruski budžet i ekonomiju. Moskva stoga već neko vrijeme pokušava da otvori nova tržišta u Aziji, poput Kine. Ali čak i ako to uspije, sve manja svjetska potražnja za fosilnim gorivima će dovesti do strmoglavog pada njihovih cijena, što zauzvrat znači da nova nalazišta neće biti isplativa ako su troškovi za njih veći od cijena koje se na svjetskom tržištu daju postići.
Strateška značaj Moskve će stoga opadati a agresivnu spoljnu politiku koju Rusija trenutno vodi više neće biti tako lako finansirati. To je dobro za EU. Autori izvještaja ECFR, međutim, očekuju da će EU morati da se pripremi na znatan otpor prema njenom Green Deal od strane važnih zemalja izvoznica energije, jer one imaju najviše da izgube.
Pored toga, energetska tranzicija bi mogla da destabilizuje susjedstvo Evrope, ne samo izvoznike energije poput Rusije i Saudijske Arabije, već i zemlje sjeverne Afrike čije su ekonomije jednostrano usmjerene ka prihodima od sirovina. Poput Alžira: zemlja je treći najveći snabdjevač gasom EU. Izvoz energije čini 95% ukupnog izvoza Alžira i daje 60% državnog budžeta. Ako se ovo potpuno ili djelimično eliminiše, moglo bi doći do nereda i pokreta izbjeglica: ka Evropi.
Forisirana energetska tranzicija primorava ove zemlje da brzo uspostave novi poslovni model. Čini se preporučljivo da Evropa pomogne sunčanim zemljama Magreba i Bliskog Istoka u transformaciji. Sunce bi moglo da se koristi za proizvodnju električne energije ili zelenog vodonika, koji bi mogao da se izvozi u Evropu. Na kraju krajeva, Evropa će zavisiti od uvoza energije čak i u novom Zelenom svijetu.
Klimatski zaokret postavlja EU ne samo pred ogromne ekonomske probleme ako se želi održati konkurentnost evropskih kompanija, već i pred velike spoljnopolitičke izazove jer će dramatično promijeniti strukturu moći u svijetu. A to se neće desiti bez geopolitičkih potresa.
(Die Welt)
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
