Anegdota vezana za posjetu predsjednika SAD Ričarda Niksona Kini iz 1972. godine obično se smatra potvrdom posebnog pogleda kineskih lidera na istoriju. Kažu da je Ču Enlaj, vjerni pomoćnik Mao Cedunga, odgovarajući na pitanje poukama iz Francuske revolucije rekao da je o njima još rano govoriti. Međutim, prema objašnjenju diplomata koji su prisustvovali susretu, Ču nije govorio o revoluciji iz 1789, već o studenstkom buntu u Parizu iz 1968. godine, pa je zato, vjerovatno, zaista o tim poukama bilo rano govoriti.
Ipak, bez obzira na loš start, lekcije Francuske revolucije odjednom su postale aktuelne za Kinu. Brzo nakon XVIII Svekineskog narodnog kongresa Komunističke partije Kine (KPK) iz 2012. godine, pojavile su se glasine da je knjiga Aleksisa de Tokvila “Stari režim i revolucija”, napisana 1856, postala “obavezno štivo” za visoke funkcionere KPK. Dostignuća u toj knjizi s najvećim entuzijazmom reklamirao je Vang Ćišana - čovjek koji vodi antikorupcijsku kampanju predsjednika Si Đinpinga i koji je, izgleda, njegov bliski saveznik.
Tokvil je tvrdio je da rast blagostanja u Francuskoj XVIII vijeka ozbiljno otežao upravljanje zemljom. Kako su se ljudi bogatili, tako su počeli mnogo bolje da percipiraju socijalnu i ekonomsku nejednakost, pa je raslo njihovo nezadovoljstvo bogatima i onima koji su držali vlast. Pokušaji da se reformiše taj sistem samo su ga činili ranjivijim. Glave su doslovce počele da padaju sa ramena.
Tek završeni XIX Svekineski kongres KPK pokazao je koliko su Tokvilovi zaključci bliski srcu kineskog rukovodstva. Si Đinping je uspostavio neupitnu vlast nad partijom i zemljom. Konsolidovao je svoje pozicije tokom prvog petogodišnjeg mandata na čelu zemlje, sprovevši reviziju značajnog dijela nasljeđa Denga Sijaopinga, uključujići pitanja poput otvaranja kineste ekonomije prema svijetu, odvajanja partije od vlade, i uzdržanog pristupa u spoljnoj politici i bezbjednosti.
Si Đinping je uklonio potencijalne suparnike uglavnom zahvaljujući snažnoj antikorupcijskoj kampanji čiji su cilj bili činovnici koji su ranije smatrani nedodirljivim. Upravo je završio najširu u istoriji čistku sastava Centralnog komiteta KPK. Najzad, ugušio je čak i najumjereniju kritiku i bilo kakve znake disidentstva, a na Internetu zabranio neke šale, uključujući i memove koji ga upoređuju sa Vinijem Puom. U drugoj zemlji slične mjere mogle bi da izazovu žestoke osude: kritičari bi optužili Sija da zemlju pretvara u lenjinsku diktaturu po principima stare škole. Ipak, u Kini posmatrači hvale njegovu politiku: oni vjeruju da Si vodi zemlju putem ostvarenja “kineskog sna” o obnovi zemlje.
Međutim, dio eksperata smatra da se taj san lako može preokrenuti u košmar. Demografske tendencije prijete da pretvore višak radne snage, koji je pomogao ekonomiji Kine da brzo raste tokom posljednjih decenija, u njen deficit i to tempom čija je brzina bez presedana. Zagađenje resursa vode i njihov nedostatak, emisija ugljen-dioksida i smrtno opasni nivo zagađenja vazduha dovode u opasnost zdravlje ljudi, a takođe i održivost ekonomskog rasta Kine.
Iako je riječ o pozitivnoj pojavi, rast kineskog BDP-a oslanja se uglavnom na kombinaciji brzo rastućih dugova i velikih mjehura na tržištu nekretnina. Čak i sami kineski eksperti priznaju da je u njihovoj zemlji nivo nejednakosti prihoda jedan od najviših u svijetu. A pošto siromašni postaju siromašniji, a bogati bogatiji, mnogi počinju da postavljaju pitanje: da li je ovo sve zapravo “socijalizam sa kineskim karakteristikama”.
Ne, naravno, uvijek će se naći optimista koji će predložiti pozitivnu interpretaciju. Dug Kine - to je uglanom dug samoj sebi, zato što ovdje politički prioriteti utiču na proces kreditiranja u istoj mjeri kao i komercijalni razlozi. Osim toga, Kina prodržava međunarodne napore za rješavanje problema degradacije životne sredine i klimatskih promjena. Život većine ljudi se popravlja, iako ne u jednakom stepenu. Najzad, administracija Si Đinpinga makar nešto radi da iskorijeni korupciju u KPK.
Svi se moramo nadati da su, bar minimalno, ovakva razmišljanja kineskih optimista istinita. Ako se rast kineske ekonomije zaustavi, stradaće ekonomija čitavog svijeta. Isto tako, ako se pokaže da su optimisti makar i djelimično u pravu, izjava Si Đinpinga da je Kina našla najbolji način upravljanja savremenim društvom i ekonomijom izgleda je ozbiljna zabluda.
Da, počev od zapanjujućeg glupiranja američkog predsjednika Donalda Trampa i završno sa opasnim rastom nacionalističkog populizma u Evropi, vidimo kako se demokratske zemlje podvrgavaju svojim ozbiljnim preispitivanjima. Ipak, demokratski sistemi imaju postavljene mehanizme stabilizacije koji im omogućavaju da se koriguju ne pribjegavajući nasilju ili represiji.
U Kini Si Đinpinga stvari stoje drugačije. Već mnogo godina u toj se zemlji vode ozbiljne debate o pravoj ulozi države u ekonomiji. Jedan blok smatra da će ako komunistička partija olabavi pesnicu koja steže ekonomiju ona neizbježno izgubiti kontrolu nad državom. Druga strana tvrdi nešto sasvim suprotno: ako partija ustupi suštinski dio kontrole nad ekonomijom, izgubiće političku vlast jer će ekonomske protivrječnosti da rastu, a razvoj zemlje će postati manje održiv. Si Đinping očigledno pripada krugu etatista.
Si ne učvršćuje samo vlast partije; on učvršćuje sopstvenu vlast. Sada je teško shvatiti ko će se podići na komandnoj ljestvici KPK, a ko će biti gurnut sa nje zbog neslaganja sa vrhovnim vođom. To ne smeta spoljnim posmatračima da se bave špekulacijama, ali velikog smisla u toj igri pogađanja nema. Si Đinping, kao i svaki drugi car, i dalje će postavljati dvorske laskavce spremne da ga prate kud god da ih povede.
Ali s velikom vlašću dolazi i velika odgovornost. Na današnji dan, vlast Si Đinpinga je praktično apsolutna. To je teško breme za jednog čovjeka. Si može biti mnogo pametniji od Trampa (što nije veliko dostignuće), ali je to svejedno nedovoljno da bi mogao garantovati stabilnost i napredak Kine u budućnosti. Ako stvari odu kako ne treba, svi će znati koga da okrive. Postoji razlog zbog kojeg dinastije diktatora svoj put obično završe na isti način. I ne mora se čitati Tokvil da bi se to shvatilo.
Autor je rektor Univerziteta Oksford; bio je posljednji britanski guverner Hongkonga i komesar EU za spoljne poslove Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
