Moja sjećanja sežu do onih dana kad su se prasice obarale maljem. Tek nekoliko godina kasnije pojavio se čovjek sa malokalibarskom puškom koji bi stukao životinju između dva oka.
Ne pamtim ko su bili maljaši, uvijek bi se u jutro klanja pojavili nepoznati likovi, seoskim putevima svake su jeseni kružili dželati i rođaci spremni da zariju nož.
Ništa naročito nisam osjećao, ili sam zaboravio, ili potisnuo duboko u podsvijest, ali ne mogu reći da vučem traumu - klanje svinja bilo je zločin obučen u haljine društvenog obreda, socijalni performans zajedništva i brige za potomstvo. To potomstvo je moralo da jede. I tačka. Okreneš glavu nekoliko sekundi i sve je gotovo.
Svinje su ubijali kao što ubijaju bikove u koridi, po strogim pravilima i sa poštovanjem, uz manje pompe i patetike. Da li slučajno, izabran je Dan Republike, produženi vikend na kraju novembra, kao najviša svetinja kojoj se prinosi žrtva.
Djeca su čekala da kasapin naduva svinjsku bešiku. Pomisao da igraš fudbal sa nečim tako neobičnim budila je maštu dječaka, ali meni je ostalo u sjećanju da je sve bila glupa zabava i da su te lopte pucale nakon nekoliko šuteva.
Radije sam gledao majstora sa bocom plina i brenerom iz čijeg je gorionika izlazio modri plamen. Nakon termičke obrade, nožem se skidala spaljena čekinja i ostajao bi trag kože boje leda. Tu mi se već miješaju scene, ali mislim da se osmuđeno prase vješa za noge, pa se nožem povuče linija po sredini. Crijeva ispadnu naglo, što je delikatan momenat u kojem domaćin klekne sa lavorom i dočeka ih kao mrtvorođenče.
Crijeva su se nosila na dvorišnu česmu na ispiranje. Pamtim sloj nečeg zrnastog i zelenog što bi navrlo između prstiju neke seoske babe. Ispražnjena crijeva ribala su se pod mlazom vode. Ali meni to djelanje nije mnogo značilo, ne samo zbog smrada koji je zalazio do u nepca, prosto, bilo je dostojnije gledati rasporenu životinju iz koje tuče para i obećava čuda unutrašnjeg svijeta.
Prvi čas anatomije - tamni želatin i sukrvica ispadali su u komadima, elastične žile nisu se dale dugom nožu, obmotavale su se oko sječiva, a mesar je psovao boga u pokušaju da ih raskine - još čujem bat satare i vidim krvave trake droba koje pas trobojac hvata u letu.
Sve je to bilo strašno i nije bilo strašno. Postojao je red i zakon djetinjstva. Vladao je sistem objašnjenja, zbog čega se stvari dešavaju. Bio sam dio rituala za koji sam pripreman obrazovnim programom. Praktična nastava. Ujedno, praznik domovine i školski odmor. Sve u meni bilo je spremno za zločin. Stara država imala je moć, stvari su bile propisane i najodvratnije nije bilo odvratno, jer mu je postojao jasan uzrok i cilj.
Gledao sam jednom na internetu kako se američki radnici u klanicama ponašaju prema svinjama tovljenim za potrebe mesnog giganta Hormel. Ta slavna korporacija prihoduje tri i po crnogorska budžeta godišnje i proizvodi famozni narezak Spam. Mesari lanca Quality Pork Processors mučili su životinje lišeni brige, ubadali ih na pokretnoj traci bez dužne pažnje prema patnjama i gledali kako izdišu uz pokoju šalu. Snimak prikazuje koljače iz Ostina, Minesota, kako se šale dok obavljaju posao, bodu vratine na pokretnoj traci i pokušavaju da usavrše svoje egzekucije.
Nije mi dobro od pomisli na divovsku industriju mesnih derivata, pa mi se život u klanicama na periferiji američkog Srednjeg Zapada lako prometne u metaforu novog vremena. Ali nešto drugo mi je ovih dana na savjesti.
Jesmo li mi ovdašnji koljači mogli biti više ljudi prema svinjama? Vjerujem da su jugoslovenske svinje i ove koje će za vikend stradati po crnogorskim predgrađima, proživjele malo bolje od američkih fabričkih sužanja. Ipak, dobro sam upamtio predug period između dva klanja, ono kad žrtva osjeti da dolazi sudnja ura. Minuti u kojima životinja sluša agoniju bližnje i čeka svoj red - samo to vrijeme ubrzati, prekratiti riku iz krmedara.
Drugovi koljači, ako već morate da koljete, činite to brzo, bez puš pauza i filozofskih interludijuma, moli vas jedan dječak iz osamdeset i neke, makar bio licemjer koji preko zalogaja žali svinje.
Bonus video:
