Ubiše se od posla butici u kojima se prodaju odijela. Kunu se prodavačice da takve pazare ne pamte. Šaneri takođe dobro prolaze, valjaju i oni odijela kao nikad. Tako se priča po Podgorici. Narod navalio da kupuje odijela kao da je vrijeme maturskih večeri, a nije. Nešto drugo mora da je.
Najviše se traže teget i siva odijela. Neće narod crna jer neće na sahranu, a teget i siva su donekle prikladne boje za posao kojim planiraju da se bave. Neće novi kupci da lutaju, idu na sigurno. Neće da im se ponovi prokletstvo “maturskog odijela”, kad se za odijelo i cipele pljunu fine pare, a potom sve leži u ormaru dok ne omanja. Cipele žuljaju, a odijelo usko. Kupi se jednom, a nosi se samo na svadbe i sahrane narednih desetak godina. Nužno raskopčan sako, pantalone stiskaju, a cipele se obuvaju uz duple flastere.
U Podgorici odijela nose političari, bankari i advokati. E, u tom grmu leži zec iznenadne potražnje za odijelima. Partije koje se prave da ne čine novu Vladu zapošljavaju svoje ljude po dubini. Trpaju što više svojih ljudi u odbore, vijeća i direktorate državnih firmi, pravdajući se “da i ovi drugi trpaju više od njih”. Stara praksa, i montenegrinska i crnogorska, plemenska, brdska, jezerska i primorska. Prije svega, seljačka praksa ubacivanja svojih.
Apetiti su veliki, pa prevazilaze uže partijsko rukovodstvo, angažuju se ljudi kojima nije do sad trebalo odijelo. Kako ne ide da novozaposleni ide u matursko odijelo na posao, mora da se ođene novo odijelo. Za sad još uvijek nema službenih putovanja u EU, da se kupe neka ljepša odijela na sniženju, pa se trguje u Podgorici, za prvu pomoć. Ali biće bolje, biće plate svakoga mjeseca, izdvajaće se za novi look i imidž.
Nije bilo vremena da se izbirikaju ljudi. Zato vidimo nove likove kojima se redovno pojavljuju takozvane “osmice” na košulji. Osmica nastaje kad se političar precijeni, pa uzme užu košulju, a počne da jede bolje nego ikad. Dugmad zatežu, a košulja bježi. Neki metnu i kravatu, pa hvataju vazduha, jer se vidi po boji lica da ih guši. Ali oni vole kravatu, neko im je rekao da tako djeluju ozbiljnije, dorasli zadatku. Ruke ne smiju da sastave jer će sako pući na leđima, pa su ruke konstantno u “odruči” varijanti.
Problem je što se kupuju uglavnom odijela italijanskog kroja, koja ne odgovaraju kurpulentnom i najedenom montanjaru. Našim radnim i izgladnjelim prađedovima bi dobro leglo, ali novoj generacine ne, ne. Umjesto da novi političari i njihove poluge u državnim kompanijama, kupe sebi turska odijela koja su krojena za one naše nove građe, oni i dalje kupuju odijela koja jedva kopčaju. Sve je usko, ali se trpi. Mora.
I to je valjda politika. Kupićeš veće odijelo kad dođe vrijeme, lakše je nego da smršaš, sad kad možeš i imaš da jedeš koliko hoćeš. Funkcija ne smije da čeka. Neka crknu dušmani, a odijela neka pucaju!
Bonus video:
