Javno debatovanje u očekivanju raspleta oko Vlade, sve više liči na tv sapunice koje ljudi gledaju, uzbuđeni, iako svi znaju što će se dogoditi.
U toj sapunici važan lik je i ministrica Bratić, za koju je teško utvrditi da li više iritira njeno prisustvo ili njeno - odsustvo. Nije se, naime, pojavila u Skupštini povodom interpelacije o Vladinoj politici u obrazovanju. Jer, neumorno hrli u susret “ranije preuzetim obavezama”. Ovu formulaciju svojevremeno su lanisirali politički dps-kiborzi kao mantru koja oslobađa od svake odgovornosti zašto niste bili negdje gdje je trebalo da budete. I možda nekome zvuči cinično, a nekome samo bizarno, kad vidite da se ta formulacja, koja je odavno parodija i predmet javne sprdnje, tako prirodno odomaćila u retorici nove, tzv. ekspertske vlasti.
Dan protiv govora mržnje, zvanični projekat EU i Savjeta Evrope, organizovan je pod sloganom “Blokiraj mržnju, podijeli ljubav u Crnoj Gori”. Ali, kvaka je što ljubav i mržnja nisu suprotni polovi, ljubav i mržnja su na jednoj strani, na drugoj je ravnodušnost… Obje, i ljubav i mržnja su snažni emocionalni angažmani, a ne antipodi, zato se voli naglasiti da ih ponekad razlikuje samo - jedan korak.
Ipak, i takvim povodom, sasvim je nepotrebno relativizovanje tipa - govor mržnje imamo svuda u svijetu ne samo u CG - jer, to nama ništa ne znači. Treba li da je nama lakše zbog toga? Gotovo da takvim stavom abolirate domaće izvođače radova - jer, pobogu, tako je svuda u svijetu.
Profesor Krivokapić vidi rješenje u jasnom razlučenju što je istina, a što laž. Premda je za ovo pitanje važnije jasno razlučiti pristojnost od primitivizma. Pitanje istine i laži, u raznim slojevima stvarnosti nije tako jednostavno, kudikamo je komleksnije. Više pripada filozofima nego premijerima. A ni filozofi se ne mogu izboriti sa jednim takvim pitanjem, naprotiv… Nije to pitanje kontrole kvaliteta, već bića kvaliteta, a to nije isto.
***
Otišao je čika Šomi. I Lina Vertmiler, italijanska rediteljka, prva žena nominovana za Oskara za režiju, autorka legendarnog Paskvalino, sedam ljepota. Ona bi, pomislio sam, snimila pravi film o Šomiju…
Šomi je bio, vjerovatno posljednji titogradski “ulični filozof”.
Čitavo njegovo postojanje bilo je neka vrsta performansa. Igra koja nikada ne prestaje. Bio je majstor nastupa.
Negdje sredinom osamdesetih DODEST je pozvan na jedan značajan alternativni pozorišni skup u Smederevu, ako se dobro sjećam, ili nekom sličnom gradu. Od pozorišta koja učestvuju traženo je da dovedu po jednog eksperta za alterantivu, teoretičara koji će učestvovati na planiranom simpozijumu o alternativi. Džoni i Slobo su sigurno zvali Ljuba Đ. ili Veska R, ali, biće da nijedan nije mogao ići sa njima. I u tom premišljanju, naišao je - Šomi. Džoni i Slobo su se samo pogledali - to je pravi čovjek za nas. Što se ono kaže - kad je alternativa, nek je alternativa… Ovaj dio priče sam čuo kasnije. Zamislite, pak, moje oduševljenje kada sam, tih dana, student u Beogradu, otvorio Novosti, a tamo, na pola strane izvještaj sa skupa o pozorišnoj alternativi. Na novinare je poseban utisak ostavio profesor Roganović iz Podgorice. Druga polovina strane mini intervju sa “profesorom”. Šomi je briljirao. Novinarstvo inače živi od pitkih (i plitkih) formulacija. Šomi je spretno napravio savršen pačvork opštih mjesta, odjeka svih onih izjava koje je godinama slušao oko Dodesta. “Mi prvo moramo definisati što je glavna scena, da bismo pričali o alternativi”, “Alternativa uvijek dolazi sa periferije.”
Nije mnogo ljudi toga bilo svjesno, ali Šomijevo učešće na tom festivalu, njegova ekspertiza, izvjesno je bilo - najbolja viđena alternativna predstava.
Bez njegovog hoda i one sijede glave koja se oglasi iz bašte kafića ili publike na književnoj večeri, izvjesno, ovaj grad neće biti isti.
Bonus video:
