O Demostenu

Povodom 14. decembra, dana advokature Crne Gore

Uvod

U državno-pravni poredak Crne Gore advokatura je stupila 14. decembra 1909. godine usvajanjem Zakona o pravozastupnicima.

Advokatska komora CG ovaj dan praznuje kao DAN ADVOKATURE.

Međunarodno-pravni suverenitet Crna Gora je stekla Berlinskim kongresom 13. jula 1878. godine. Vođena državničkom mudrošću i vještom spoljnom politikom knjaza Nikole I Petrovića Crnu Goru je trebalo predstaviti Evropi kao pravnu državu sa uređenim zakonodavstvom, izvršnom vlašću i sudstvom. Uslijedilo je donošenje Opšteg imovinskog zakonika, tog bisera pravne kulture Crne Gore. U divnoj besjedi Knjaz je rekao: “Pred ovim Zakonom da umukne svačija volja i neka se čuje samo volja njegova, volja Zakona. Iz njega neka se razliva pravda na sve one koji pravo čine, a pod njim neka se krše i lomi svi koji mu se protive i koji krivo čine”. Uslijedili su Zakon o podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, Zakon o krivičnom i parničnom postupku, Zakon o sudstvu i Ustav iz 1905. godine. Stvoreni su uslovi da građani pred sudovima i državnim nadleštvima trebaju zastupati u ostvarenju njihovih pravnih interesa - advokati.

DEMOSTEN (383-322 p.n.e.)

Demosten je rođen u Atini 383. p.n.e. od oca Demostena. Njegov otac je posjedovao fabriku oružja i stekao je znatnu imovinu. Pred svoju smrt, kada je Desmostenu bilo sedam godina, stečenu imovinu testamentom je ostavio sinu i odredio mu tri staratelja. Njegovi staratelji, nesavjesnim radom, upropastili su gotovo svu očevinu. Međutim, mora se reći da su Demostenu ipak obezbijedili određeno skromno obrazovanje.

Besjedništvo je zavolio dolaskom na trg, gdje se najpoznatiji, tada besjednik stare Grčke, Kalistrat branio od jedne tužbe. Vidio je kako se iz teškog položaja Kalistrat izvukao snagom govora pa su ga ljudi na ramenima nosili do njegove kuće (Jovan Turoman, Predgovor “Besjede”, 1920). Poslije toga, uzeo je za učitelja Iseja smatranog za najboljeg govornika advokata. Počeo je da pohađa i Platonovu školu. Perikle mu je bio ideal i proučavao ga je po istoričaru Tukididu. Priroda njegovog tjelesnog sklopa nije mu bila naklonjena kao besjedniku. Glas mu je bio slab, disanje takođe, nespretno kretanje i falinka izgovora slova “R”. Međutim, snaga volje je bila presudna pa je otklanjao te nedostatke tako što je uz šum morskih talasa vikom, sa pijeskom ispod jezika, snažio svoj glas. Manu podizanja desnog ramena otklonio je vježbom ispred ogledala sa oštricom mača koji je visio i svaki put kada bi podigao rame trpio ubod njegovog vrha. Da bi izbjegao govorne mane i način kretanja pri govoru uzimao je časove kod glumca Satira, te na taj način otklonio nedostatke u deklamaciji i gestikulaciji. Upornost volje učinila je da je uvijek pripremljen stupao na govornicu. Zrelo je rasuđivao, jer je smatrao da mudrim i visprenim Atinjanima ne odgovaraju improvizacije. Njegovi protivnici - zavidljivci prigovarali su da mu besjede odišu lojanicom. Ovo sa razloga što je pri lojanici pisao svoje besjede i pripremao se za istup. Na te prigovore odgovorio je: “Stidio bih se kada bih tako velikom narodu davao savjete bez pripreme”. U staroj Grčkoj važilo je pravilo “Mudraci neka govore, a slobodni građani neka odlučuju”.

Ogledao se prvo kao advokat u sporovima sa svojim starateljima i imao prilično uspjeha. U vrijeme Demostena advokat nije mogao lično istupati pred sudom uz svoju stranku, već samo pisati tužbe i odbrane. Kako advokati nijesu bili na dobrom glasu, jer su, radi sticanja bogatstva, pisali tužbe i odgovore za stranke suprotnih pravnih interesa u istom sporu. Isto tako, pisali su u krivičnim predmetima i optužbe i odbrane za ista lica. U staroj Grčkoj advokati nijesu bili na visokoj cijeni i nazivani su logografima. Etimologija riječi označava profesionalne pisce sudskih besjeda.

Stav prema advokatima u vrijeme Demostena naveo ga je da zatvori svoju advokatsku kancelariju i da se okrene politici. U njegovo vrijeme bilo je dovoljno da se pri javnoj skupštini, poslije poziva vikača: “Koji od građana želi da govori”, pojavi kao govornik ko god to želi. Atina Demostenova doba nije bila kao ona Periklova: “Ne bješe više delija djevojka maratonska, već stara baba što pomalo pijucka i u papučama se vuče” (Plutarh, Likovi antike). Na sjeveru, pojavio se makedonski kralj Filip, kao opasnost za Atinu. Filip je bio hrabar i vješt organizator izvanredno dobre makedonske falange. Osim toga, može se reći, bio je preteča Rima u sentenci “Divide et impera” (“Podijeli pa vladaj”). Vjeroloman, prvo bi razgovarao sa slabim i uz mito ga zadobijao. Nakon toga, sa jačim uz pomoć slabijega. Međutim, govorio je: “Koji će tek da učine izdajstvo, one najviše volim, a koji su ga već učinili njih najviše mrzim”. Kada je Filip vršio pripreme za osvajanje grada Olinta, prijatelja Atine, prije svih ustao je da govori mladi Demosten prvu od FILIPIKA - govora protiv Filipa Makedonskog. Uslijedile su tri olintske besjede kojima je korio Atinjane da su malodušni i da je trebalo znatnije pomoći Olintu. Poslije drugog olintskog govora Atinjani su odlučili da pošalju pomoć u najamničkoj vojsci. U početku je bila mala pobjeda Olinćana i ona se proslavila u Atini. Filip je osvojio Olint, opljačkao ga i sravnio sa zemljom, a ljude, žene i djecu prodao kao roblje. Lukavi Filip ponudio je Atinjanima mir i odredio deputaciju od deset ljudi, a među njima i Demosten. Depotaciju je predvodio Filokrat i došlo je do Filokratovog mira. Filokrat i Eshin, predvodnici Makedonske stranke, zaslijepljeni sjajem zlata, praktično su izdali interese Atine. Protiv ove izdaje, koja je brzo došla na vidjelo, Demosten je tražio da ista delegacija ponovo ide Filipu i da izdejstvuju njegovu zakletvu za mirno rešenje spora. Lukavi Filip Makedonski oklijevao je jer je stvarao prsten opsade Atine (dr Jovan Turoman). Kada je zauzeo Termopile u Sparti i Fokidu, Demosten je uvidio bezuspješnost rata i održao je besjedu o miru. Obznanjeno je da su Filokrat i Eshin podmićeni od Filipa i da su krivi što je Filip zauzeo Termopile i Fokidu. Stavljeni su pred sud i Filokrat je osuđen na smrt, ali se spasao bjekstvom. Eshin je po Demostenovoj tužbi bio spasen naporima svoje stranke. U bici kod Heroneje (338. g. p.n.e.) zadobio je Filip, sa sinom Aleksandrom, pobjedu.

Smrću Filipovom Aleksandar Veliki stupa na presto i traži glavu Demostenovu i još devetorice državnika Atine. Atinjani to odbijaju zbog zasluga Demostenovih. Međutim, kada je Aleksandar Veliki zaratio sa Persijom, Makedonska stranka optuži Demostena da je primio mito kad je bio član deputacije. Demosten je tada održao svoju najljepšu besjedu pod nazivom “Besjeda o vijencu” u kojoj je rekao: “Ja bijah o sebi uvjeren, možebiti kratkovido, tek ja bijah uvjeren da niti ko bolje predlaže što od mene, niti ko bolje to izvršuje nego što ja izvršujem, niti kogod ko se primi poslanstva sa većom ga voljom vrši i sa svjetlijim obrazom”. Prihvaćen od građana Atine zadobio je vijenac, pa se zbog toga ova besjeda i nazvala “Besjeda o vijencu”.

Makedonska stranka nije mirovala, izdejstvovala je da prijatelj Aleksandra Velikog, Harpal optuži Demostena da je primio mito od strane Filipa. Demosten biva osuđen na kaznu u visini od 50 talanata koju nije mogao isplatiti pa je bačen u zatvor. Istina je brzo došla na vidjelo, jer je blagajnik trezora Filipova i Aleksandrova dao podatak da u registru podmićenih nema nigdje Demostenovog imena. Tako je, kad je istina došla na vidjelo, najčestitiji među Atinjanima ostao čista obraza. Pošto je bio izbjegao iz Atine, poslije utvrđene istine, Atinjani ga pozovu da se vrati i dočekaju ga veličanstveno u pirejskom pristaništu. Demosten je to nazvao najsrećnijim danom u svom životu. Buknuo je i ustanak u Atini, ali je isti bio brzo ugušen. Poslije ugušenog ustanka, makedonski namjesnik u Atini Antipatar bijesni i traži glavu Demostenovu. Demosten se sklanja na ostrvo Kalauriju, u hram boga Posejdona. Potjeru predvodi Arhija, pandur Antipatrov, nekada glumac. Kada je potjera opkolila Posejdonov hram, Demosten je iz drvene penkale popio otrov i pao na izlasku iz hrama. Bilo je to u oktobru 322. godine p.n.e. Sahranjen je u blizini Posejdonovog hrama, a kada su se Atinjani oslobodili makedonskog ropstva u Atini mu je podignut spomenik na kojem je zapisano: “Da bješe u tebe Demostene snaga duhu jednaka, nikada ne bi Helenima ovladao ratoborni Makedonac”.

U Istoriji helenske književnosti (str. 649-650) profesor Miloš N. Đurić je zapisao: “Svom svojoj žarkom i prkosnom energijom borio se dok je god bilo daha u njemu i, naposletku, kao ogroman suncokret pao tek onda kad više nije imao snage da i dalje gleda za suncem”.

U istom stilu takođe je zapisao: “Iz očeve fabrike oružja ponio je čekić, ali ne da kuje mačeve od metala, nego da gradi trajnije, duhovnije oružje, da kuje besjede, kojima će kao munja u mraku atinske pasivnosti, osvjetljavati ono što nesrećni Filip snuje i radi, i kao grom obarati što mu smeta da neku spasonosnu misao usadi u srce dremljivom atinskom narodu.”

Kao student Pravnog fakulteta u Beogradu, povremeno sam posjećivao predavanja profesora Miloša N. Đurića iz oblasti etike. Tada sam saznao istinitu priču o njegovom držanju za vrijeme okupacije Srbije od strane Njemaca. Nedićeva Vlada sačinila je apel za saradnju koji su trebali, između ostalih, da potpišu i svi profesori Univerziteta u Beogradu. Apel sa potpisom profesoru Đuriću donio je njegov kolega i prijatelj, profesor Muzičke akademije. Zamolio ga je da potpiše jer će u protivnom biti uhapšen od Gestapoa. Prijatelj mu je pokazao svoj potpis. Profesor Đurić mu je odgovorio: “Budaletino, ti sviraš u diple, a ja ovom narodu predajem etiku”.

Profesor Đurić se spremio, otišao kući i vrlo brzo odveden je na Banjicu.

Skoro sam pročitao divnu poeziju u prozi Milovana Vitezovića “Ispit kod profesora Miloša N. Đurića”. U toj knjizi zapisano je: “U logor na Banjici sa profesorom Milošem N. Đurićem stigli su Homer, Eshil, Sofokle, Platon i Aristotel”. U jednoj šetnji logoraša prišao mu je upravnik logora, sa željom da sa njim porazgovara. Razgovor je odbio riječima: “Ti si izabrao Brankovića - izdajnika, a ja robiju”.

U istoj knjizi Vitezović je o Demostenu napisao: “Govorio je Grcima protiv Filipa Makedonskog. Dok je Filip bio dalje svi su mu klicali, a on je slutio da to ne rade iz srca i uvjerenja. Kada je Filip bio pred Atinom govorio je samo sebi još žešće”.

U djelu “Helenska etika” (str. 370) Đurić je zapisao: “Žarke i prkosne besjede neumornog Demostena, stegonoše antimakedonske stranke, jesu poslednja opomena Helenima da ne klonu duhom, nego da se uzdignu nad prilike i tako sebi obezbijede samostalnost i budućnost”.

Autor je advokat iz Podgorice

Sjutra “O Ciceronu”