Devet mjeseci nakon početka mandata D. Trampa lideri Republikanske partije, najzad, shvataju surovu realnost: njihova je zemlja na rubu propasti. Oni sada imaju izbor - ili da nastave da sarađuju sa Trampom, samim tim podržavajući njegovo destrukrivno rukovođenje i čineći katastrofu bližom, ili da ga odbace i, najzad, stave demokratiju u zemlji iznad lojalnosti partiji/klanu.
Nedavne izjave republikanskog senatora iz Tenesija Boba Korkera možda govore o tome se situacija okreće protiv Trampa. Korker je izjavio da se “Bijela kuća pretvorila u dječiji vrtić za odrasle”, a onda upozorio da se zbog Trampovih prijetnji na Tviteru SAD mogu naći “na putu ka trećem svjetskom ratu”. Senator Džon Mekejn takođe je ukazao na opasnost koja dolazi od “nezrelog i lažnog nacionalizma”.
Ipak, prava politička čast ne traži tek zabašurenu osudu (Mekejn nije pomenuo ničije ime u svojoj izjavi) ili ostavku, što su pomenuli Korker i istaknuti kongresmen iz Ohaja, republikanac Pet Tiberi. Ona zahtijeva da se pređu političke granice - tako je postupio Vinston Čerčil (koji je bez sumnje za sve njih heroj) kada je iz Liberalne partije prešao u Konzervativnu.
Kako pokazuje Čerčilov primjer, nije sramota promijeniti političku lojalnost. Sramota je ostajati lojalan osramoćenoj, jadnoj partiji ili djelu. Oni republikanci koji se danas nadaju da mogu odlagati konačni raskid sa Trampom ne nanoseći nepovratnu štetu svojoj reputaciji, moraju misliti na subine onih koji su takođe smatrali da su kadri da ukrote čudovište - u SSSR-u 1920-ih, u Njemačkoj 1932, u Rusiji i Turskoj danas.
Možemo se sjetiti Nikolaja Buharina, favorita Vladimira Lenjina i urednika „Pravde“. Tokom deset i kusur godina nakon boljševičke revolucije Buharin je pokušavao da pomiri svoje akademsko shvatanje „diktature proleterijata“ sa njenom stvarnom primjenom u životu. To nije bilo tako teško dok je na vlasti bio Lenjin: bez obzira na krvavu borbu, koju je poveo novi režim, masovna ubistva nisu bili njen glavni cilj ili izvor snage.
Situacija se promijenila nakon dolaska na vlast Josifa Staljina, za kojeg je teror istovremeno bio i sredstvo i cilj. Buharin je stao na stranu Staljina kada je ovaj počeo da proganja Lava Trockog i druge boljševike koji su pokušavali da slijede Lenjinov put (i njegov anti-staljinski zavjet). Buharin je smatrao da Staljinove metode omogućavaju SSSR-u da se brzo pretvori u industrijsku silu, a budućnost komunizma bila je mnogo važnija od gubitka nekoliko hiljada života, ili čak nekoliko miliona.
Buharin je vrlo brzo zažalio zbog tih argumenata. Čim su Trockog uklonili sa puta, Staljin se pozabavio drugim istaknutim boljševicima proglasivši ih „narodnim neprijteljima“. Taj su izraz populisti koji podržavaju Trampa i beskompromisne pristalice Bregzita u Velikoj Britaniji sada ponovo počeli da koriste kako bi obrukali svakoga ko se usudi da se usprotivi njihovom kodeksu „tla i krvi“. Buharin je pogubljen 1938. godine.
Franc fon Papen je takođe smatrao da može ukrotiti diktatora-demagoga. Radi dostizanja svojih političkih ciljeva Papen je 1933. godine ubijedio predsjednika njemačkog Rajha Paula fon Hindenburga da imenuje Adolfa Hitlera za kancelara. Iskusni političar aristokrata Papen je smatrao da će moći, kada Hitler bude na vlasti, da kontroliše vođu nacista jer ga je smatrao provincijalnim brbljivcem. Ipak tokom „Noći dugih noževa“ nacisti su pogubili političare u koje je Papen imao povjerena - Herberta fon Bozea i Eriha Klauzenera - i preuzeli kontrolu nad vladom. Sudbina je prema Papenu bila milostivija nego prema Buharinu: Hitler ga je na duži period službeno poslao u Australiju, a zatim u Tursku. Nakon II svjetskog rata Papen je oslobođen u Nirnberškom procesu.
Boris Berezovski, oligarh sumnjive reputacije, koji je uživao povjerenje Borisa Jeljcina, isto je tako potcijenio potencijalnog tiranina. Upravo je Berezovski usmjerio pažnju Borisa Jeljcina na Putina, nadajući se da će minijaturni bivši oficir KGB-a postati idealan kandidat sposoban da zaštiti bogatstvo Jeljcinove porodice (i bogatstvo samog Berezovskog) kada Jeljcin ode u penziju. Ipak, ubrzo nakon dolaska Putina na vlast Berezovski je izgubio svoju poslovnu imperiju i bio prinuđen da emigrira u Englesku, gdje je na kraju umro u sumnjivim okolnostima.
Na kraju, u Turskoj su predsjednik Redžep Tajip Erdogan i njegov prethodnik Abdulah Gul zajedno stvarali Partiju pravde i razvoja (APK) koja dominira turskom politikom od 2002. godine. Kada je Erdogan koncentrisao vlast u svojim rukama, ućutkao je Gula. Bivši premijer i lider APK Ahmet Davutoglu dugo je podržavao Erdogana sve dok ga duboka neslaganja (dijelom izazvana negativnim odnosom Erdogana prema samoj dužnosti premijera) nisu natjerala da prošle godine da ostavku.
Naravno, demokratija u Americi je snažnija nego u Turskoj ili Rusiji. Ali svojim bestidnim lažima, neprestanim napadima na sve koji se sa njim ne slažu (i najnovijom idejom da može biti sasvim umjesno „osporavanje“ licence za emitovanje najvećoj novinskog telekompaniji u SAD) Tramp je pokazao da nije zainteresovan da poštuje demokratske norme.
Slabljenje demokratije je previelika cijena za SAD, a što je najvažnije - radi čega? U početku su republikanci računali da iskoriste Trampa za donošenje raznih zakona, na primjer da se ponište Obamacare i zakon o preskoj reformi iz 2010. Ali nakon skoro deset mjeseci od kako republikanci imaju kontrolu nad predsjedničkom foteljom i nad oba doma u Kongresu, oni u sferi zakonodavstva nisu učinli gotovo ništa. Sada se, međutim, čini da oni samo hoće vlast radi vlasti, a to znači - borba s demokratama, a ne saradnja s njima.
Ali, situacija se može promijeniti. Republikanci u Kongresu uveć su se ujedinili s demokratama kako bi bile odobrene „trampootporne“ sankcije protiv Rusije, a zatim su napravili korake ka saradnji radi očuvanja subvencija od koji zavisi program Obamacare (nakon što ih je Tramp kinuo svojim ukazom).
To su koraci u pravom smjeru. Ali pošto je Trampovo ponašanje sve kapricioznije i opasnije, ti koraci uopšte nisu dovoljni. Republikanci koji zaista hoće da se na kraju nađu na pravoj strani istorije ne mogu više da stoje na Trampovoj strani.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova The New School i članica Instituta za svjetsku politiku, Njujork
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
