Pjer Burdije je do smrti, prije tačno dvadeset godina, potpisao četrdesetak knjiga iz oblasti sociologije, stotine tekstova u časopisima, bio je u razdoblju između 1999. i 2007. najcitiraniji čovjek branše - ispred Habermasa. Govorilo se i o burdijeovskoj školi mišljenja, koja je svoj uticaj proširila daleko izvan francuskih akademskih krugova.
Njegovi ključni pojmovi - kulturni kapital, simbolički kapital, socijalni kapital, simboličko nasilje, polje, habitus, muška dominacija - do danas se nezaobilazni da bi se objasnili procesi uspostavljanja i očuvanja dominacije u različitim poljima ljudskog društva. U nekim prevodima Burdijeova francuska riječ “ažon” (agent) prosto se prepisuje kao agent, ali je ona na srpskom opterećena nizom glavnih značenja koje odvlače od Burdijeove suštine pa su se prevodioci dosjetili i riječi dejstvenik.
Burdijeov pojmovnik je čak postao toliko uobičajen, da u medijski hipertrofiranom svijetu njegove formulacije upotrebljavaju brojni učesnici u javnoj komunikaciji i ne znajući ko je autor i šta one uistinu znače.
Neobičan životni put
Kada se u porodici poljoprivrednika i docnijeg poštanskog činovnika Albera Burdijea i njegove supruge Noemi 1. avgusta 1930. rodio sin Pjer, niko nije mogao ni sanjati da će to dijete izrasti u najuticajnijeg sociologa vijeka. Mjesto Dangen u kojem je porodica živjela, u departmanu Atlantski Pirineji, tada je imalo jedva nekoliko stotina duša. Na sjeveru Atlantski okean, na zapadu, prema Španiji, zid Pirineja, a Pariz udaljen 800 kilometara prema sjeveru. Osvrćući se na svoj put iz duboke provincije do elitnih akademskih institucija u Francuskoj, Burdije će reći da je on izuzetak koji potvrđuje pravilo te da su ljudi većinom zarobljeni u nužnostima nametnutim društvenim položajem njihovih roditelja.
Diplomirao je 1954. na Višoj normalnoj školi (École normale supérieure) u Parizu, elitnom fakultetu. Njegovo težište je bila filozofija. Za razliku od tada sveprisutne intelektualne mode egzistencijalizma, on se posvećuje studiranju Hegela, Lajbnica. Docnije će Burdije zapisati da mu je kod Sartra naročito smetao njegov „doprinos mitologiji slobodnog intelektualca”.
Alžirski preokret
Burdije prijavljuje doktorsku disertaciju, kratko radi kao profesor u liceju, ali ga obavezni vojni rok vodi u tada francuski Alžir. Kažu da je odbio da ide u školu oficira želeći da služi sa običnim ljudima sa kojima je odrastao. Trideset alžirskih mjeseci su iz temelja promijenili njegova shvatanja uloge intelektualne analize zbilje. Zemlja koja će 1962. ratom izvojevati nezavisnost postala je njegov opsesivni predmet proučavanja. Pred njegovim očima kapitalizam kolonijalnog tipa pritiskao je tradicionalne zajednice, stvarajući siromašne mase u predgrađima. Burdije shvata da mu sociologija i antropologija daju bolji ključ razumijevanja takve stvarnosti i prihvata izazov. Posvećuje se proučavanju društvene organizacije kabilske pretkapitalističke zajednice. To mu, između ostalog, donosi saznanje da postoje i druge vrste dobiti osim novčane - recimo, simbolička dobit. Poslije vojnog roka on ostaje u Alžiru na tamošnjem univerzitetu i već 1958. objavljuje knjigu kojom će skrenuti pažnju na sebe i koja se objavljuje i u Americi: „Sociologija Alžira”.
Poslije povratka iz Alžira u Pariz, Burdije postaje asistent na Sorboni, nastavlja da uči arapski i berberski jezik. Iz Alžira je donio 3.000 fotografija o tamošnjem ratu i svakodnevici. Naslovi koji slijede, kao što je „Iluzija jednakosti šansi”, već učvršćuju glas koji ga prati - glas pronicljivog „prakseologa” koji iznosi neugodne nalaze.
Burdije na srpskom
Ovdje je nemoguće opisati ukupni razvojni put Burdijeove sociološke misli u narednim decenijama. Od 1968. on do smrti vodi Evropski centar za sociologiju. Intelektualne impulse tražio je kod Vebera i Marksa, ali i kod Paskala i Vitgenštajna. Pojedinac prema Burdijeu nije samo određen klasom, već i prema vrsti kapitala - ne samo ekonomskog, već kulturnog, socijalnog i simboličkog - koji je on u stanju da prikupi kroz društvene odnose. Sve te forme kapitala u društvenim poljima najčešće se koriste za proizvoidnju i reprodukciju dominacije i nejednakosti.
Od prvih prevedenih Burdijeovih tekstova koji su sedamdesetih objavljivani po časopisima, na srpski jezik nije prevedeno mnogo toga: Nacrt za jednu teoriju prakse: tri studije o kabilskoj etnologiji (1999), Signalna svjetla: prilozi za otpor neoliberalnoj invaziji (1999.) Narcisovo ogledalo: rasprava o televizijskom novinarstvu (2000), Vladavina muškaraca (2001) Pravila umjetnosti: geneza i struktura polja književnosti (2003), Predavanje o predavanju (2011) i njegovo glavno djelo Distinkcija: Društvena kritika suđenja (2011). Interesantno je da je u Njemačkoj ova njegova knjiga objavljena pod naslovom „Fine razlike”. Neka od bitnih djela su na srpskom dostupna uglavnom na osnovu citata u doktorskim disertacijama ili naučnim skupovima posvećenim Burdijeu.
Raskrinkavanje nevidljivog nasilja
Vrijedi se podsjetiti na neke od Burdijeovih provokativnih teza, koje su svojedobno uzburkale duhove, a danas su dio „kulturnog kapitala” obrazovanih ljudi.
Burdije nam pomaže da shvatimo kako se simboličko nasilje ne vrši vojno-policijskom prinudom već je mnogo suptilnije. Muška vladavina je za Burijea najočigledniji oblik simboličke vladavine. Ona je povezana sa jezičkom dominacijom. Novinari su „samoproklamovani portparoli društva“ kojima je Burdije uputio polemičku rečenicu: „Imate li vlast nad svojom vlašću“? Politikolozi su prema njemu servis postojećih vladajućih odnosa. Njegova razorna kritika obrazovnog, medijskog, naučnog i akademskog pogona zasnovana na potkrijepljenoj analizi učinila ga je usamljenom i ne baš omiljenom pojavom u na tim scenama. No njegov uticaj i slava rastu naporedo sa napadima i njegovim javnim angažmanom, uglavnom u korist nemoćnih. On u Signalnim svjetlima kaže da je neophodno makar razbiti privid jednoglasnosti, koji „čini suštinu simboličke snage dominantnog diskursa“. Burdije se nije libio da javno zauzme stav.
Da li se gase „Signalna svjetla“?
Burdijeov problem sa neoliberalnom misli počinje konstatacijom da je ona pod plaštom napretka izvela vraćanje na klasična konzervativna polazišta. Govorio je o „prostornoj segregaciji“ koja će imati veliku cijenu, mnogo prije nego što su počela da gore predgrađa u Parizu. Vidio je još devedesetih, poslije sloma komunističkog bloka, opasnost u neoliberalnom razgrađivanju države blagostanja. Kritikovao je ideološko podupiranje takvog puta koje vrše intelektualci „doksozofi“ - tehničari mnjenja koji su uobrazili da su učeni. Upozorio je da „nema prave demokratije bez prave kritičke protivteže“. Ukupno kretanje svijeta nazvao je „globalna restauracija“.
Prvi je shvatio da je postmoderna proizvoljnost, svaštarenje, odglumljeno sveznanje, dobar alibi za sve koji žele da imaju pozu nezavisnog intelektualca i da uživaju u svojoj zoni komfora: „Učiniti postmoderni anything goes životnim pravilom, i dozvoliti sebi simultanu ili sukcesivnu igru na svim poljima, znači omogućiti sebi „da se sve ima, a ništa ne plati“… da se kritikuje društvo šou-biznisa i da se bude medijska zvijezda, da se gaji kult De Sada i poštovanje prema Jovanu Pavlu II…“.
On kao da je ovim rečenicama januara 1995. opisao heroje dominantnih diskursa iz ere koja će doći, ere digitalizacije: Slavoja Žižeka na intelektualnom ili - da se ograničimo na naše podneblje - Aleksandra Vučića na političkom polju.
Globalizacija kao dominacija
Njegove formulacije su oštroumne i provokativne. „Lažni zapadni univerzalizam“ prema njemu nije ništa drugo nego „imperijalizam univerzalnog“. U Frankfurtu je na Međunarodnom sajmu knjige, godine 1995. učestvovao na jednom skupu na kojem je pročitao tekst „Zloupotreba vlasti koje se pozivaju na razum ili ga koriste kao oružje“: „Terorističko nasilje, preko iracionalizma očaja u kojem se ono gotovo uvijek ukorjenjuje, upućuje na inertno nasilje vlasti koja se poziva na razum“.
Upozoravao je da je globalizacija „produžetak moći i uticaja malog broja dominantnih nacija nad cjelinom nacionalnih berzi“. Pročitavši ovu tezu iz teksta predstavljenog prije 26 godina u Atini (Mit o „mondijalizaciji“ i evropska socijalna država), moram da pomislim na globalni finansijski slom koji je 2008. počeo u srcu finansijske moći američke dominantne nacije, kao i na posljedice tog finansijskog cunamija kojima je posebno teško bila pogođena evropska mediteranska periferija - Grčka.
Izrazio je sumnju da masovni prekaritet - rad na privremenim ugovorima i „projektima“ te honorarni rad sa stalnom opasnošću od nezaposlenosti - nije proizvod navodne ekonomske fatalnosti već jedne političke volje: „Nezaposlene i prekarne radnike uopšte nije moguće mobilisati zbog toga što je uništena njihova sposobnost da sebe zamisle u budućnosti“.
Profesionalni cinizam medija
Burdije je opominjao da su vodeći mediji ponavljajući svoje floskule o „kraju istorije“, „postmodernom“ svijetu i „globalizaciji“ doprinijeli „mondijalizaciji“ najgoreg.
Depolitizovano viđenje svijeta je prema Burdijeu direktna posljedica komercijalizacije polja medija, naročito televizije. Rezultat je demagogija.
Novinari više vole „svaštologe“ od pametnih ljudi, proizvode „instantizovanu i diskontinuističku sliku svijeta“ poistovjećivanjem „novog i važnog“. Mediji, naročito televizija, stvaraju takvim novinarstvom „deistorizovano i deistorizujuće, atomizovano i atomizujuće“ viđenje stvarnosti. „Profesionalni cinizam“ televizijskih producenata je francuski mislilac uočio devedesetih. Šta bi tek rekao da je imao uvid u današnje društvene mreže i beskrajno cinične televizijske projekte kao što je onaj srpski brend koji se naziva „Srećna televizija“.
Burdije udžbenički opisuje mehanizme usmjeravanja medija i novinara koji su negdje ogoljeni, a negdje veoma sofistifikovani. To mu među medijskim radnicima nije donijelo mnogi poklonika. „Ljudi uglavnom ne vole da budu predmet analiza ili nekog objektivnog posmatranja, a novinari manje od svih drugih”, konstatovao je on.
Glas koji nedostaje
Sada, dvadeset godina od njegovog odlaska, možemo konstatovati da nam nedostaje njegov nepotkupljivi glas. Volio bih da pročitam njegove nalaze o digitalizaciji kao totalnom obliku globalizacije ili o pandemiji.
Šta je zahtijevao Burdije i od sebe i od nas? Intelektualni dignitet koji karakteriše „sloboda u odnosu na vlasti, kritika predrasuda, rušenje uprošćenih alternativa, cjelovito shvatanje složenosti problema“. To zaista nije malo. Vjerovatno je zato i prava rijetkost.
Bonus video:
