Jednom prilikom, prije par mjeseci, kažem mojoj drugarici: „Primjećujem kod sebe vjerski diskurs, jer sam u mučnom trenutku traženja spasa od kazne zbog brže vožnje rekla policajcu najnaivnije 'Što sam bogu zgriješila?'“ Suoči me on brzo sa činjenicom da nisam bogu nego propisima, ali mi oprosti zarad prezimena. I razumjeh u tom trenutku bogodarenje naše političke elite. Lijepo li je činiti nepočinstva kad imaš boga u rukavu da te štiti a u vanrednim situacijama prizoveš i prezime. Na to se nema što dodati.
Riječi kao poplava, bez dozvole, ulaze u svijest. „Velike riječi“ naročito uprljaju svijest pa ostave blato ili pustoš. Teksta ne bi bilo da se ponovo „velike riječi“ ne valjaju ulicama „Pobijedili smo kriminalce, pobijedićemo izdajnike! Vrijeme je za ljude“, reče perspektivni političar. Kuku toj svijesti i nama svima koji te riječi primamo, koji dozvoljavamo da takvo što bude izgovoreno, benevolentno misleći da je to samo žar ulice na kojoj se može svašta izgovoriti pa i to da izdajnici, kriminalci... nisu ljudi. Političari sa idejom ljudskosti koja je definisana eliminacijom onih koji se ne uklapaju u njihov moralni sistem i ponašanjem na nivou poželjnosti njihove partije završe kao egzekutori drugačijih, onih koji drugačije misle i rade. Prijeti se čistunstvom i poštenjem, a znamo kako je to definisala istorija i do čega to neminovno dovodi - do nasilja. Ovo izrečeno je govor mržnje zato što se svakom ljudskom biću mora dati šansa razvoja i promjene, bez diskriminacije.
Patrijarhalni fašista čuči u svim ljudima u Crnoj Gori i trebalo ga je raskrinkati vaspitno-obrazovnim sistemom i humanim uslovima života. Partijske ideologije i njihovi sistemi vrijednosti stavile su zabranu devedesetih na razvoj svijesti i na raskrinkavanje poslušnosti vođama partijskih atara u Crnoj Gori. Bio je to konsenzus ograničenih umova koji su sebe vidjeli kao reformatore i velike državnike. Posljedice su vidljive na svim područjima, do ove sadašnje situacije sa ekspertima (nažalost nade) koji svoje znanje i struku (i svo naše znanje) a i politiku (koja je, istina, u kontinuitetu od devedesetih bila laž) svode na cirkus u kom klovn misli da ga znanje stečeno van vlastite države čini dostojnim i daje mu moć da zgražava - zabavlja ljude.
I kad sam već kod cirkusa, ovih dana je došao u Kotor da uz zaštitu novogodišnjeg irvasa mami ljude da daju koju paru ugostiteljima i ožive ubijeni grad. Na veselje neznavenima u susret Karnevala (tradicionalne svečanosti Kotora), gdje će se uspješno realizovanim vašarištem potvrditi uspješnost politike vladajuće elite i poštovanje tzv. tradicije. Sve po uzoru na Evropu u skladu sa poslovicom „vidjela žaba kako se konj kuje pa i ona digla nogu“... Koliko će još generacija biti potrošeno da domaća žaba konačno osvijesti da ima i dobrog i ljepog u žabi ako se samo pogleda u ogledalo u kojem vidi žabu a ne konja. Mora biti spremna da osmisli i uredi svoju baru, a san o visinama i hipodromima ostavi konjima. Napominjem, dok je Kotor bio grad cirkuski rekviziti (današnji karusel, ha, ha) su bili smještani na Benovu ili Stadionu gdje su se djeca a i odrasli zabavljali. Kotor je bio grad kulture i administrativni centar Boke.
I na kraju, nisam željela u alegorijama, nametnulo se zato što mi je vjerska i politička realnost uprljala diskurs i svaku nadu da će se ovdje progovoriti o realnom životu, potrebama ljudi (svih ljudi) i društvene zajednice.
“Odlazi cirkus, za sve je bolje tako. Mnogi su predstavu shvatili do sad. Nove pajace će masa naći lako, jer drugi cirkus će doći u naš grad”. Hvala, Đorđe.
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
