Nevjerovatno je da ove naslovne riječi nisu ušle na Uneskovu listu nematerijalne kulturne svjetske baštine, kao “dar” Crne Gore Svijetu. Mada… Svijet bi to konzervirao u nekim muzejima dok ne istruli samo od sebe, a ovako, mi ćemo ih svakodnevnom upotrebom još i ojačati, kako smisaono, tako i praktično - upotrebno.
Koje nam je ovo “raskršće” po redu? - poruka od starog druga.
Počeh da brojim od “Žute grede” naovamo… Kriterijum koji sam pritom odredio da bih definisao “raskršća” bio je učestalost upotrebe pomenute četiri riječi u sekvenciranim kriznim momentima skorašnje svete crnogorske istorije. Oduži se nabrajanje. Razvrstavali smo se puno puno puta, pritom, galantno “udjeljujući” drugima ovu poslednju riječ iz naslova, skromno zadržavajući prve tri, koje ionako znače jedno te isto.
Sve bih to nekako i razumio. Strasti se uzburkaju u kriznoj političkoj situaciji, koja kod nas zna da potraje i decenijama, ali nije mi jasno to kako smo ostali tako isti? “Zoon politikon” režime mijenja, ali ćud nikad. “Promijenili” smo DPS, ali, nismo spremni da mijenjamo sebe.
Tako, često smo slušali da treba da mijenjamo ne samo vlast, nego da je potrebno, ako mislimo da istinski iskoračimo naprijed kao društvo, mijenjati i sistem. Zvučalo je toliko dobro da sam i sam postao pristalica mijenjanja sistema, dok nisam pokušao sebi da objasnim šta to tačno znači. Odustao od promjene sistema. Shvatio sam da je to samo jedna sladunjava floskula i da poput one - Ko zna zašto je to dobro? - ne znači baš ništa. To saznanje me je, moram priznati, pomalo i rastužilo; očekivao sam mnogo od promjene sistema.
Promjena sistema zapravo je kognitivna fatamorgana ili još gore, podvala, koja je opasna upravo zbog toga što ne dolazi kao podmetačina spolja, već predstavlja mentalno ovaploćenje svih naših nadanja, obraslih u korov, a odraslih u godinama potlačenosti, oskudice, žudnje i zapostavljanja. Iz naših očiju, kao iz očiju Selenićevih mladih revolucionara isijavaju glad, zavist i neka nemilosrdna revolucionarna pravda.
Sistem u jednoj državi oličen je u ustavu i zakonima. On se mijenja ili revolucijom, kao sveobuhvatnom nasilnom promjenom društvene osnove ili regularnom legitimnom promjenom ustavnog koncepta na kom se zasniva jedno društvo. Ono što je realno i moguće mijenjati nakon demokratske promjene neke vlasti, koja je toliko okoštala da je s pravom nazivamo režimom, jeste promjena ponašanja nove vlasti, koja se sastoji u promjeni obrazaca političkog djelovanja - od autoritarnih ka onima koji su imanentni demokratskoj političkoj kulturi. Kako obrasci ponašanja u politici proističu iz opštih temeljnih vrijednosti, ali i ličnih i grupnih svjetonazora, onda samo u ovom smislu možemo govoriti o “promjeni sistema”, kao procesu koji zahtijeva i izvjesan vremenski period sazrijevanja društva i njegovih kolektiviteta.
Vlada Zdravka Krivokapića sada doživljava svoj kraj koji proizvodi sve one muke tipične za raspadanje svake sa ugrađenim defektom oformljene konstrukcije. Kako je ekspertska vlada, kao pojam pleonazam, jer vlada, odnosno ministri svakako trebaju da budu sručnjaci ili “prave osobe” u svom resoru, taj termin ne samo da je pogrešan, već je ono što je bila intencija da se njegovom upotrebom naglasi predstavljalo i njenu fatalnu manu. Iako nema naročitog razloga osporavati dobru namjeru onih koji zagovaraju ideju ekspertske vlade kao načina da se nakon neke krupne političke promjene obezbijedi neutralan temelj nove društvene paradigme, nedostatak obzira prema političkoj realnosti ne može se nadomjestiti snagom “plemenite ideje”. U tom smislu, predugo ignorisanje Demokratskog fronta, kao poltičke grupacije sa realnom političkom snagom u parlamentu, bilo je, u najmanju ruku, neoprezno. Vlada ne samo da je suštinski bila manjinska, već je u pravom smislu bila ad-hoc vlada, koja je svaki zakon gurala kroz iglene uši.
U tom smislu, bilo je pametno Frontu “dati” Skupštinu, a potpredsjedička mjesta u Vladi Abazoviću i Bečiću. Ministri su svakako trebali da budu, prvenstveno, izbor mandatara, ali ne nužno i vanstranačke ličnosti, jer političke stranke, ipak, predstavljaju temelj demokratskog političkog ustrojstva i loše je u tom smislu po inerciji od njih praviti “doline gubavaca”. U redu je distancirati Frontovce od onih državnih pozicija sa kojih bi komunikacija sa Zapadom bila u određenom smislu otežana, ali nije politički mudro ekskomunicirati ih u potpunosti sa svih vidljivih pozicija vlasti. Na kraju krajeva, učešće u vladi je prilika za pacifikaciju i racionalizaciju onih koji iz opoziciji nisu u stanju da vide krupni plan politike.
S obzirom na to da se prethodno opisano nije dogodilo, pad Vlade bio je samo pitanje vremena. Dritan Abazović je, tako, “konačno “uvidio” da ovako više ne može i odlučio je da “ovaj krug razbije, u vetar rasuje” i “izgradi novi svet”, jednako udaljen od onog “starog” i od onog “srpskog”. To je legitimno i zbog toga su papagajska ponavljanja Demokrata i nekih članova Vlade: “Izdaja, izdaja…” čak i tehnički neprimjerena u smislu demokratske političke prakse i zakonitosti takvog čina. Ono što možda nije fer je Dritanovo propuštanje da svoju odluku, prije konferencije za štampu, obznani premijeru, jer je u redu reći šefu sa kojim si do juče imao korektnu saradnju da imaš nekih novih planova u kojima njega nema. No, to je stvar prefinjene političke kulture, a toliko fini nismo.
Svu ovu buku oko pada Vlade, nekako sam stojički “sažvakao”. “Poremetilo” me je ipak kad sam, recimo, od Moma Koprivice “naučio” da Demokrate nisu ona “ravna” politička masa, podjednako lijeva i desna, podjednako građanska i nacionalna, podjednako populistička i elitistička, tako potrebna svakom usplahirenom društvu i za čiji sam dobar rejting iskreno navijao, vjerujući da nam “osrednjosti” u ovom političkom trenutku treba obilato. Nije dao Momo kod Komnenića “izdajnicima” da “opepele”. Začepio im je usta sa dvije reverzibilne floskule “navarene” na stotinu i kusur decibela. “Opra” se na kraju, kao kad se pop prekrsti ili hodža “umije”, valjda da bi po starom “Demokratskom” maniru izbalansirao, sa ničim izazvanom opaskom o Aleksandru Vučiću kao diktatoru, pa mi skoro bi žao Vučića.
S druge strane, iz Ure otkriše “stare namjere” premijera da ih “šutne” iz Vlade i zamijeni “manjinama”, sve na riječ Đeke i Đeljošaja da je to bilo baš tako. Potpredsjednik Ure Đurović ogorčeno se, takođe decibelima “rvao” sa Koprivicom, usput, kolateralno istim, eliminišući ministra Milatovića, svog kako reče u debati na Javnom servisu, dobrog poznanika, sa kojim se na kraju značajno ne pozdravi i od koga samo što nije čupao riječ izdaja, kao da je htio prkosno njom da se okiti.
Zgrozi se crnogorska javnost, “ibersenzitivna” na nacionalističke poruke, izjavom ministarke Bratić, koja je svojim, u angažovanosti, “iritantnim” vokalom, kao onaj Rus kad je uplašio “sirovim” tonom ruskog jezika Lizu Simpson (a samo je htio da joj nešto objasni), izrekla glupost, ali ne i ono za šta je optužuju.
Ipak, najviše od svih ganula me je sudbina “Časnog SNP-a”, kako ga “prekrsti” Vasilije Lalošević, u najboljem epsko-patetičnom maniru Slavka Perovića, onomad kad bi tepao Liberalnom savezu. Oni su, sada već otvoreno, počeli da govore da premijeru najviše zamjeraju to što ih ne zapošljava, pa ostaraše stručni i nezaposleni. Znaju vjerovatno da im javno mnjenje u Crnoj Gori to neće previše uzeti za zlo. Ipak su to časni ljudi i to s fakultetima.
Izdaja, od Eve i Adama, preko Kaina i Avelja, Kralja Nikole i unuka mu Aleksandra, Đilasa i Tita, Mila i Momira, Slavka i Mika, uđe polako u naš genetski kod, presudno određujući nam mentalni sklop. Morali smo joj suprotstaviti nešto jako, nešto što je moćnije od nje, da nas zaštiti i da odvoji žito od kukolja. Čast, poštenje i obraz, bez obzira što neki maliciozni primjećuju kako ih neizostavno i najviše rabe oni skupljeni kao snopovi pruća, sveto su trojstvo suprotnosti pošasti izdaje, a zajedno sa njom, ako nisu već upisane kao nematerijalno blago svjetske baštine, autorizovano na Crnu Goru, neka ga upišu kao materijalno, jer mu je crnogorska praksa odavno označila takav karakter.
Autor je advokat
Bonus video:
