Srećom, čitao sam Hamsuna još kao tuzlanski gimnazijalac, ništa ne znajući o njegovoj sklonosti ka nacizmu. Mnogo docnije sam saznao da su Norvežani svom velikom piscu posle rata slali na kućnu adresu primjerke njegovih knjiga u znak protesta protiv piščeve tvrdoglave simpatije za njemački nacizam.
Roman „Plodovi zemlje“, pokazao mi je kako moja naklonost ka urbanoj civilizaciji i poeziji koju ona stvara, ima jednu manjkavost: lirizam prirodnog, iracionalnog, intuitivnog, snaga povezanosti sa tlom, mogu takođe proizvesti vrhunsku književnost: „Zar da ovdje ništa ne raste? Raste ovdje sve, i ljudi i životinje i biljke. Isak sije. Večernje sunce obasjava zrnevlje, on ga rukom rasipa u luku i ono po zemlji pada kao zlatna kiša…“. Ovaj opis s kraja romana mi se zavukao pod kožu. Hamsunovo osjećanje prirode odjekne u svakome ko umije da doživi njenu ljepotu: „Šume i brda stoje i gledaju, sve je ovdje silno i veličanstveno, ovdje su sklad i cilj”.
Biografija čovjeka sa dna
Knut Hamsun je rođen kao Knud Pedersen 4. avgusta 1859. na očevom imanju na obroncima Jutunhajmena, najvećeg norveškog i skandinavskog gorja. Već 1863. porodica se seli na sjever Norveške, na imanje Hamsund. Desetogodišnji dječak Knut odlazi kod ujaka Hansa gdje radi kao pisar jer se ističe lijepim rukopisom. Posle osnovne škole vraća se u rodni kraj, gdje radi u prodavnicama i kao trgovački pomoćnik, trgovački putnik, učitelj, javni službenik i stolar. U devetnaestoj godini objavljuje prve pripovjetke pod svojim pravim imenom. Piše i roman koji niko ne želi da objavi. Odlazi u Kristijaniju - današnji Oslo - gdje živi u bijedi. Potom je radnik na izgradnji puta, uznapreduje do bageriste. Sve vrijeme čita - od Strindberga pa nadalje.
Amerika
Odlazi prvi put u Ameriku sa 24 godine. I tu svaštari: farmer je, sekretar jednog sveštenika, knjigovođa. U Mineapolisu nakon napornog radnog dana počinje da iskašljava krv. Ljekari mu kažu da je riječ o tuberkulozi i da ima još tri mjeseca života. Prijatelji su sakupili novac za povratak u Norvešku. Ali Hamsun ne bi bio to što jeste kada bi se prepustio sudbini. Iz Mineapolisa se danima vozi prema Njujorku - na krovu željezničkog vagona. Pokušava da udahne što više vazduha. U Njujorku tvrdi da je već skoro ozdravio. Srećom, ljekari su se prevarili, a Hamsun ne. Grudobolje nije više bilo do kraja života.
Vraća se u Norvešku, opet živi u Kristijaniji, u neimaštini. Počinje objavljivati u jednom listu gdje se potpisuje kao Knut Hamsund. Njegov članak o Marku Tvenu greškom slovoslagača potpisan je sa Hamsun. Izostavljanje slova „d” se piscu svidjelo i on se od tada potpisuje tako. U Norveškoj su porodična prezimena ionako bila obavezna tek od 1923. pa je svako mogao sebi dopisati šta hoće.
Opet ga ne drži mjesto. Drugi put odlazi u Ameriku. U Čikagu radi kao kondukter u tramvaju, ponovo kao farmer, ali skandinavskim imigrantima predaje književnost. Na provod troši više nego što zarađuje. Pozajmljuje novac za povratak u Evropu.
Drugi boravak u Americi je u Hamsunu učvrstio antiamerički stav. Trideset mu je godina kada objavljuje knjigu eseja „O duhovnom životu savremene Amerike” (1899). On tu, između ostalog, obrazlaže svoje rasističke procjene: „Crnčuge ostaju crnčuge, ambiciozna ljudska forma iz tropskih predjela, rudimentarni organi na tijelu bijelog društva. Umjesto intelektualnu elitu, Amerika je zasnovala mulatsku štalu”.
Gladovanje i uspjeh
Po drugom povratku iz Amerike Hamsun odlazi u Kopenhagen. Nekada nema novaca ni za hranu.U jednom časopisu objavljuje odlomke iz romana „Glad”. Taj roman mu izlazi 1890, a dvije godine kasnije roman „Misterije”. Potom boravi dvije godine u Parizu, gdje upoznaje Gogena, Munka, Strindberga. Tih godina mu izlazi roman „Pan”, a njegove drame se igraju u Kristijaniji. Četrdeset mu je godina kada se Bergljot Beh razvodi od muža, bogatog Austrijanca, i udaje se za njega. Ona je inspiracija za ljubavni roman „Viktorija”. Živi neko vrijeme u Helsinkuju, odlazi na bliskoistočna putovanja.
Hamsun je podržao otcjepljenje Norveške od Švedske. Živi boemskim životom, na kocki gubi skoro sve što ima. Razvodi se, da bi posle nekoliko godina stupio u brak sa 22 godina mlađom glumicom Mari Andersen, koja će docnije postati poznata autorka knjiga za djecu.
U 53. godini dobija jednog sina, dvije godine kasnije drugog. Početkom Prvog svjetskog rata pokazuje simpatije prema Njemačkoj, što izaziva polemiku u norveškoj štampi. Roman „Plodovi zemlje” objavljen je 1917. (u drugoj verziji prevoda koji je potpisao hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić roman se zove „Blagoslov zemlje”). Knjiga postiže veliki uspjeh. Jedna za drugom rađaju mu se dvije ćerke. Kupuje imanje Norholm na jugu Norveške. Godine 1920. za „Plodove zemlje” dobija Nobelovu nagradu za književnost.
Poklonici širom svijeta
Tvrdica je na sitnicama, a poklanja luksuznu kuću u dobrotvorne svrhe. Sve su prisutniji znaci da ga muči strah od bolesti, a bolesno je pedantan. Godinu dana prije sedamdesetog rođendana odlazi na psihoanalizu u Oslo. Iz cijelog svijeta mu za taj rođendan pristižu čestitke. U njegove poštovaoce spadaju Breht, Kafka, Cvajg.
Tomas Man, koji ga je već označio kao „mješavinu Dostojevskog i Ničea”, 1929. kaže: „Nobelova nagrada nikada nije dodijeljena čovjeku koji bi je više zaslužio od Hamsuna”.
Isak Baševis Singer je Hamsuna nazvao „ocem moderne literarne škole u svakom pogledu - po subjektivnosti, fragmentarnosti, upotrebi flešbekova, liričnosti. Ukupna beletristička škola 20. vijeka potiče od Hamsuna“.
Albert Ajnštajn, Maksim Gorki , Andre Žid i mnogi drugi svjetski poznati umjetnici i umovi smatrali su ga „jednim od najvećih pripovjedača 20. vijeka“. Njegovim tragom pošao je i Ernest Hemingvej, a jedan lik u prozi Čarlsa Bukovskog označava Hamsuna kao najvećeg pisca svih vremena.
Simpatije za pogrešnu stranu
Hamsunov sin Tore po dolasku nacista na vlast studira na Likovnoj akademiji u Minhenu, priključuje se nacističkim odredima SS-a. Ćerka Elinor studira glumu u Berlinu gdje se i udaje. Godine 1935. Hamsun putuje u Njemačku pa u Francusku. Protivi se dodjeli Nobelove nagrade za mir njemačkom pacifisti Karlu Osieckom kojeg u to vrijeme već muče u nacističkom koncentracionom logoru. O njegovoj vjeri u opravdanost represije ostao je jasan trag u jednom pismu: „Kada vlada otvara koncentracione logore, onda i Vi i cijeli svijet moraju da shvate, da za to postoje dobri razlozi”. Norveška javnost kao i javnost niza evropskih zemalja osuđuje takve istupe.
Objavljuje roman „Krug se zatvara”. Iste godine (1936) javno podržava vođu norveških nacista Vidkuna Kvislinga, čije će prezime u narednim decenijama postati sinonim izdaje. Kada nacistička Njemačka 1940. okupira Norvešku, Knut Hamsun poziva na predaju: „Norvežani! Bacite oružje i vratite se kućama! Njemci se bore za sve nas i sada slamaju englesku tiraniju nad nama i svim neutralnim narodima”. Posle rata je taj gest obrazložio brigom da „mladost Norveške ne bi uludo gubila glave protiv mnogo bolje opremljene vojske”. Godine 1943. on se susreće sa Gebelsom u njegovom berlinskom stanu. Gebels u svoj dnevnik bilježi da Hamsun čvrsto vjeruje u njemačku pobjedu. Hamsun u Beču govori pred 500 novinara, hvaleći Njemačku i kudeći njene protivnike. Susreće se sa Hitlerom na njegovom alpskom posjedu Berghofu. Tom prilikom od Hitlera traži da povuče svog okupacionog guvernera Norveške zbog terora nad Norvežanima i da vlast preda Kvislingu. Ljut kao ris, Hitler naglo prekida razgovor. Ipak, nakon povratka u Norvešku Hamsun Gebelsu upućuje pismo puno divljenja prema Hitleru i u pismu - svoju Nobelovu medalju.
Izdajica ali ne i ludak
Posle rata Hamsun ostaje dosljedan i piše nekrolog Hitleru: „Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i obznanjivač jevanđelja pravde za sve narode. Bio je reformistička pojava najvišeg ranga, a njegova istorijska sudbina je bila, da je morao djelovati u vremenu besprizorne sirovosti, čija je, napokon, bio žrtva. Tako smije vidjeti Hitlera svaki zapadni Evropljanin, a mi, njegove pristalice, poginjemo glavu pred njegovom smrću”.
Hamsuna, njegove sinove i suprugu, hapse, saslušavaju i optužuju za veleizdaju. Pošto nisu znali šta će s nim, a suđenje nije pošlo predviđenim tokom, strpali su ga u psihijatrijsku ustanovu. Psihijatrijska komisja je donijela nalaz da su „duševne sposobnosti Knuta Hamsuna trajno umanjene”. Ovo je trebala biti formula koja bi obezbijedila puštanje Hamsuna na slobodu. On je nagluvi, kratkovidi starac koji je bio na pogrešnoj strani, ali ga takav nalaz psihijatara toliko ljuti da piše duhovitu i gorku autobiografsku knjigu „Na zaraslim stazama”. Nešto dječačko, a vitalno, progovara iz te pozne knjige koja - očekivano - u sebi nema ni trunke kajanja za grandioznu istorijsku zabludu koju je autor slijedio, ali ni trunke „umanjene duševne sposobnosti”.
Drhtavi želatin
U knjizi se Hamsun obračunava sa psihijatrijom. Posle izlaska iz duševne bolnice neće biti više onaj vitalni starac. U svojoj posljednjoj knjizi Hamsun o tom četvoromjesečnom boravku na psihijatriji kaže: “Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samog korijena.”(…) “Bio sam zdravo stvorenje, postao sam drhtavi želatin“.
U sudskom procesu okončanom 1947. njegovi sinovi i supruga su osuđeni na zatvorske kazne, a on je pušten na slobodu uz veliku novčanu kaznu od 425.000 kruna, koja je posle uložene žalbe smanjena na 325.000 kruna - ali to je svakako značilo finansijski slom porodice. Umro je 19. februara 1952. na svom imanju Norholm, u 93. godini.
Na kraju, ni ja ne mogu da odlučim šta ima veću težinu - da li je moguće ignorisati stupidno opravdavanje koncentracionih logora u ime divljenja djelima kao što su „Plodovi zemlje“? I obrnuto: da li je moguće ignorisati „Plodove zemlje“ zbog neporecive političke zadrtosti autora tog djela? Neka odluči svako za sebe. Ipak, slutim da bi moja biblioteka bila mnogo siromašnija bez Gotfrida Bena, Ezre Paunda ili - Knuta Hamsuna.
Hamsunov biograf Valter Gibs je 2009. napisao za „Njujork tajms”: „Ne možemo ništa drugo nego da ga volimo, iako smo ga mrzjeli svih ovih godina…To je naša trauma Hamsun. To je duh koji neće ostati u grobu“.
Bonus video:
