Najavljene društvene promjene o raskidu sa lošim navikama prethodnog režima naišle su na „slične“ reakcije velike većine - da građani traže promjene. Mnogi su nestrpljivo pratili svaki novi događaj povodom formiranja ekspertske Vlade. Neki su bili ljuti zbog gubitka političke moći i privilegija, i bilo im je uznemirujuće da gledaju. Neki su osjećali bijes i zaklinjali se na osvetu, jer su vjerovali da će država nestati pred naletom nacionalizma i narastajućeg uticaja crkve. Drugi su se fokusirali na promjene i tražili način kako mogu da pomognu. Neki su se okupljali na javnim crkvenim događajima gdje su pronalazili smisao i utjehu, dijelili zajednička osjećanja, i tješili zajednicu da su promjene uveliko počele. Mnogi su tražili samoću, da u tišini pomire obnovljene strahove i bolna osjećanja u odnosu na potencijalne prijetnje, koje su se nametale u podgrijanoj atmosferi događanja. Neki su se čudili sposobnostima „eksperata“ da je razvoj u takvim uslovima uopšte moguć i da društvo može postati normalno.
Godinu dana kasnije svjedočimo o tome koliko se toga promijenilo. Zahtjevi za promjenama tada su nadvisili individualne i političke razlike. Kao rezultat smo dobili „slične“ reakcije - da građani traže promjene. Ako gledamo pažljivije, ipak svi nijesu reagovali na isti način. Ubrzo su počeli da isplivavaju karakteristični obrasci za svaku političku misao, ali i individualnu posvećenost svakog člana Vlade da se nosi sa situacijom, i razdvoji uticaje i efekte političkog i emocionalnog u odnosu na posljedice. Što više gledamo, više uviđamo da akteri nijesu odgovorili zahtjevima. Što bliže gledamo, više uočavamo njihove razlike. Sve što vidimo ukazuje da su se vrijednosni zahtjevi zadržali samo na politici nesvjesnog: na mislima i slikama koje je teško dovesti u nivo proevropske stvarnosti. Drugačije, snažno prosrpske i procrnogorske grupacije pomirili bi jedni druge, da bez oklijevanja projekcije jedni drugih prihvate kao svoje u pogledu fundamentalnih evropskih i demokratskih vrijednosti. Društvo u kojem će preovladati inkluzija, tolerancija, pravda, solidarnost i nediskriminacija. A to se nije desilo. Kao rezultat smo dobili da nivo građanskog, multietničkog, skladnog i proevropskog društva i sistema vrijednosti nikada nije bio na nižim granama.
Ako nastavimo metaforu o politici nesvjesnog kao varljivu stranu naše političke zbilje, onda vidimo istovrsne neprihvatljive karakteristike dominantnih aktera na političkoj sceni. Sukobi i posredovanje interesa, kao i atributi o ličnoj osjetljivosti, ličnim interesima i sujetama u nastajanju i izražavanju političkih procesa u državi, karakteristike su koje ih spajaju u usmjeravanju izbora i razvoju društva. To direktno implicira na vrijednosne zahtjeve i utiče na sve građane, što je uslovilo i duboku društvenu i političku krizu danas. Umjesto stvaranja i vođenja politike kao društvene aktivnosti, kao umijeće vladanja u kojem će postojati i poštovati se različitosti, razvijati kompromisi i rješavati sukobi, politici koja podrazumijeva i razvija političku kulturu pod okriljem i sa mehanizmima unutar institucionalnog sistema; Umjesto politike o sadržajima i materijalnoj dimenziji, jasnim ciljevima i načinima u pronalaženju političkih rješenja za probleme u svim sferama naših života (kulturna, socijalna, zdravstvena, obrazovna, ekološka itd.); Umjesto svega toga, na političkoj sceni se održava politika neformalnih pravila i moći, i samo kao borba za vlast. Ilustracije radi, danas se predviđa da će stepen reciklaže u 2024. godini iznositi 25%. Ranije je bilo predviđeno da će isto u 2020. biti na nivou 50%-70%, zavisno od vrste otpada. Poslednji međunarodni podaci navode izvore iz 2016, da nivo reciklaže iznosi 4,5%. Dakle, sve i da hoćemo da vjerujemo u današnji cilj, u najboljem slučaju da svi radimo na tome, prikupimo nedostajuće podatke (2017-2021), obradimo ih, ispoštujemo procedure, procijenimo i ispravno usmjerimo odluke trebaće nam taman toliko vremena koliko je procijenjeno da se cilj (neće) desiti. Činjenice utiču da projektujemo razvoj i rješavamo stvarne probleme (vizija). Dokazi o činjenicama pomažu da razvijamo i pratimo aktivnosti povodom problema (planiranje). Sadržaji i materijalna dimenzija vrijednosti ukazuju na načine stvaranja i postizanje rezultata (politika). Međutim, ono što se ispoljava u politici nesvjesnog u stvarnosti se manifestuje kao „igra varanja“. Za rezultat smo dobili stagnaciju, sukobe i podjele. Činjenice i dokazi naspram sadržaja stvarnih vrijednosti ukazuju da „tobože brinemo“ i „tobože planiramo“, zbog čega ne uspijevamo da upravljamo očekivanjima i motivima. Obična populistička retorika ne pomaže. U nekoj vrsti ‘poetskog i metaforičkog’ opisa dobili smo ”kaznu”, koju ne možemo izbjeći. Stoga, hipoteza glasi: Ako smo ukinuli svijet koji podrazumijeva istinske interpretacije doktrinarnih standarda, koji je to svijet onda ostao u politici?
Sjajni zapisi Hannah Arendt o proučavanju totalitarizma pružaju mnoga objašnjenja koja nam mogu pomoći da razumijemo procese u aktuelnoj zbilji. Crna Gora nije totalitarni režim, ali politički procesi koji se odvijaju pod ideologijom identitetskih podjela i stvaranje različitih nacionalističkih grupacija i misija oličavaju neke elemente totalitarizma, i veoma su opasni po demokratiju i društvo. Kako piše Hannah, u Rusiji, u [to] vrijeme akutnog nedostatka tehničkih vještina, visokokvalifikovani inženjeri takmičili su se da obavljaju vodoinstalaterske poslove, popravljaju satove, telefone. Danas, ali i godinama unazad, u Crnoj Gori ljekari odlaze, mladi napuštaju zemlju, a visokokvalifikovani pojedinci nijesu dobrodošli. Hannah takođe ističe da su „mješavina lakovjernosti i cinizma“ bili snažna karakteristika mafijaškog mentaliteta „prije nego što je postao svakodnevni fenomen masa“. U Crnoj Gori, politizacija religije, njena instrumentalizacija i zemlja konfuzije - političko usmjeravanje na identitetska pitanja, postali su „jedini razlog“, dovoljno bolan i dovoljno šokantan, da se pronađe značenje i smisao za promjene. Prema Hannah, u osnovi totalitarizma nalazi se pokret koji ne teži ostvarenju stvarnog političkog cilja, jer bi nestali razlozi za njegovo postojanje i izgubio bi na snazi. Danas bi bilo smisleno zapitati se: Da li su pokreti „narodnih volja“, sukobi, podjele i ucjene „pokretima“, postali jedini politički ciljevi koji određuju snagu političkih činilaca (da je ne bi izgubili) u ostvarenju vlasti? Političke manipulacije sa formatima religije, tradicije, porodice i pripadnosti zajednici prešle su granice. Ali, to onda nijesu sadržaji temeljnih evropskih vrijednosti.
„[…] Masa je stigla do tačke u kojoj će istovremeno vjerovati svemu i ničemu, misliti da je sve moguće i da ništa nije istina (…) Njena publika u svakom trenutku je bila spremna da vjeruje u najgore, ma koliko apsurdno bilo, i nije se posebno bunila da bude prevarena jer je ionako svaku izjavu smatrala lažima (…) Umjesto da napuste vođe koji su ih lagali, oni bi protestovali što su svo vrijeme znali da je izjava laž i divili se vođama zbog njihove superiorne taktičke pameti. […] ‘Takozvani boljševički sistem nikada nije bio ništa drugo do potpuno odsustvo sistema'; i potpuno je tačno da bi 'čak i stručnjak poludio ako bi pokušao da razotkrije odnose između partije i države'. […] Mnoštvo prenosnih kaiševa, zbrka u hijerarhiji, obezbjeđuju diktatorovu potpunu nezavisnost od svih njegovih inferiornih i omogućavaju brze i iznenađujuće promjene u politici (…) Stalno uklanjanje, degradiranje i unapređenje onemogućavaju pouzdan timski rad i sprječavaju razvoj iskustva“. (Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, novo izdanje sa dodatim predgovorima, 1973, str. 382, 395 i 409).
Zaista, imamo dosta kritičnih problema u zemlji. Da li su za njihovo rješavanje potrebni atributi o kompetentnosti „ličnih sujeta i interesa“? U ponašanju političkih aktera vidljive su pozitivističke izjave da „građani traže promjene“. Manifestuju ih na način da su baš oni „personifikacija traženih promjena“. No, već u narednom iskustvu javljaju se lične teškoće u odnosu na stvarni sadržaj vrijednosti povodom promjena (govor mržnje, nacionalna netrpeljivost, LGBTIQ prava kao pokušaj stvaranja biološke i moralne destrukcije nacije itd.). Takođe, u međusobnoj interakciji stvarnih vrijednosti i ličnih teškoća, s jedne, i građanskih zahtjeva za društvenim diskursom za promjenama (fundamentalne vrijednosti EU), s druge strane, jednako se prepoznaje „izopačenost“ političke zbilje i odsustvo bilo kakvih promjena. Ako zagovaramo promjene tako što ćemo u sjenci politike nesvjesnog potisnuti istinske vrijednosti i zamijeniti ih zasjenčenim mitskim osjećanjima o identitetskim pitanjima, onda je jasno da je društveni izbor za proevropsku Crnu Goru izgubljen. Politička mišljenja mijenjaju se svaki dan ili pak na svakih sat vremena. Jedino su poznati obrasci djelovanja koji trebaju da oduševe i mobilišu građane na „narodnoj volji“, „identitetskim podjelama“ i „imaginarnim promjenama“ (politika nesvjesnog), da bi i stručnjaci poludjeli u traženju odgovora - jer više ne postoje pitanja. Znamo jedino da postoji previše toga za potrebe populističke politike, dok je stvarno poimanje politike izgubilo na doktrinarnom značenju i motivaciji. Politika se održava na nivou „igre varanja“, kao jedine snage promjena i razvoja. Ipak, građani su tražili promjene - a to je podrazumijevalo uspostavljanje novog sistema upravljanja i stvarnog sistema vrijednosti. Ali to se nije desilo.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
