Autorski tekst ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića pod nazivom “Borba za karakter države” ponudio je rječitu i neobično detaljnu ekspoziciju teze koju u su, u ovom ili onom obliku, proteklih nedjelja u etar plasirali brojni zastupnici inicijative građanskog pokreta URA za formiranje manjinske vlade.
S obzirom na to da prilikom kritičkog razmatranja nekog stanovišta valja polemisati sa njegovom najkvalitetnijom javno dostupnom verzijom, osvrt na Radulovićev tekst mogao bi pružiti priliku za šire sagledavanje argumentacije kojom se javnosti obrazlaže Urina odluka da obori Krivokapićevu vladu i inicira formiranje manjinske vlade uz nekonstatovanu podršku DPS-a.
Radulovićev tekst sastoji se od dvije tijesno povezane cjeline. U prvom dijelu teksta, ministar se bavi odbranom pokreta URA i svog kolege Abazovića od optužbi za izdaju narodne volje, dok u drugom dijelu formuliše argument u prilog ideji manjinske vlade. Ove dvije cjeline vrijedi razmotriti jednu po jednu.
(I) Narodna volja je neprovjerena glasina
Optužbe za ‘izdaju narodne volje’ na račun Dritana Abazovića i građanskog pokreta URA Radulović u svom tekstu karakteriše kao demagošku manipulaciju zapaljivim terminima. Po njegovom mišljenju, pojam ‘narodne volje’ prevaziđen i neodrživ, zato što “narod” ne postoji kao homogeni, svjesni entitet koji razmišlja jednom glavom i u čije misli ekskluzivni uvid ima Partija. Takva organicistička koncepcija naroda i narodne volje relikt je socijalističkog poretka. Uostalom, pita ministar, “o kom narodu govorimo kada tvrdimo da mu je izdana “volja”? Crnogorcima? Srbima? Bošnjacima? Albancima?” Narod je, dakle, u našoj multietničkoj zemlji kategorija o kojoj se ne dā govoriti u jednini.
Na samom početku, akademska deformacija tjera me da primijetim da koncept narodne volje nije nikakva komunistička zaostavština, kakvom je smatra ministar Radulović – ono što je Ruso izvorno artikulisao kao volonté générale temeljna je odrednica američke, francuske, italijanske, kao i raznih drugih demokratskih tradicija, a u crnogorskoj istoriji moguće ju je prepoznati, ako ne u Njegoševom, onda svakako u političkom diskursu kralja Nikole. No, to je manje bitno. Osnovni problem Radulovićeve teze je to što pojam naroda i narodne volje izjednačava sa jednom vrlo uskom i prepoznatljivom predstavom ‘naroda’ kao jednoumnog, monolitnog bića koji maršira na kakvoj nirnberškoj smotri i čija je ‘volja’, mitskim putevima, sublimirana u figuri Vođe, tj. Partije.
Odbaciti takvu proto-totalitarnu koncepciju kao neubjedljivu i retrogradu (što ona svakako jeste) ne znači odreći se samog koncepta narodne volje. Naprotiv, i demokratska teorija i naša društvena stvarnost daju nam prostora da o narodu i narodnoj volji govorimo van te karikaturalne ‘straw man’ predstave koju nam Radulović u svom tekstu kandiduje da bi sa njom polemisao.
Čitaoca ovom prilikom neću opterećivati uporednim pregledom različitih (liberalnih, socijalističkih, radikalno demokratskih…) koncepcija pojma ‘narod’ koje nam politička teorija nudi – samo ću konstatovati da crnogorsko društvo nije prosta skupina atomiziranih pojedinaca ili identitetskih grupacija koje svoje živote žive u izolaciji jedna od druge. Dijelimo prostor, jezik, običaje, pamćenje i pretke, brige, nade, frustracije, veselja i tuge. I šta se god pisalo po opskurnim portalima, jedni s drugima imamo mnogo više zajedničkog nego što smo spremni da priznamo u raspravi na tviteru – to je jasno svakom ko je ikad kročio u kafanu. Pa zato kad kao građani Crne Gore učestvujemo u izbornom procesu, to činimo ne samo kao pojedinci koji imaju svoje lične porodične, klasne i druge partikularne interese i identitete, već i kao pripadnici jedne šire političke zajednice, tj. demosa, koja kolektivno odlučuje o svojoj sudbini i koji sebe doživljava zasebnim političkim subjektom. Da taj demos ne postoji, oni koji na kraju nekog izbornog procesa ostanu u manjini ne bi imali nikakav principijelni razlog da odluku većine svojih sugrađana prihvate kao zajedničku, a time i kolektivno obavezujuću odluku.
Prema tome, kada je, kako Radulović sam navodi, 30. avgusta 2020. “prevladalo raspoloženje da DPS […] konačno, posle 30 godina mora da ode u opoziciju”, bila je to odluka koju su građani Crne Gore donijeli zajednički – ne kao amalgam učaurenih individua ili “naroda” koje Radulović etnifikuje (‘Crnogorskog? Srpskog? Bošnjačkog? Albanskog?’), već kao jedinstven demos. Tako je ono izborno NE, koje je 2020. crnogorska javnost većinski uputila Đukanovićevom režimu i na koje se ministar poziva u svom tekstu, upravo primjer te ‘narodne volje’ čije se postojanje on trudi da ospori.
Radulović dalje poziva poslenike javne riječi da u napadima na Abazovića i Uru izbjegavaju optužbe za “izdaju”, zato što se radi o kvalifikaciji koja onemogućava razložnu političku debatu. Svođenjem kompleksnih političkih pitanja na prostu moralnu dihotomiju (ili/ili) i nametanjem antagonističke podjele na nas i njih, narativi o ‘izdaji’ unose zlu krv među sugrađane i pogoršavaju postojeći stepen političke netrpeljivosti. Stoga ministar predlaže da se tekuća rasprava o Urinoj inicijativi izmjesti iz ovih toksičnih narativa i prebaci na primjereniji, recimo na krivično-pravni teren, te da se Urini politički potezi sagledaju prvenstveno u ključu zakonitosti i kriminaliteta. Mogu li se u Abazovićevim postupcima uočiti finansijski, ili kakvi drugi materijalni motivi (osim, jelte, premijerske fotelje – prim. aut.), koji bi eventualno upućivali na korupciju? To je vrsta pitanja o kojima nam ministar preporučuje da razmislimo.
Kad je riječ o pojmu ‘izdaja’, Radulović ga s pravom prepoznaje kao izraz osude čije su konotacije do te mjere isključive i agresivne da je njegovu upotrebu zaista poželjno izbjegavati zarad pristojnosti i zdravlja javne sfere. Međutim, to nipošto ne znači da treba da prihvatimo njegovu preporuku da se u razmatranju Urinih stanovišta držimo krivično-pravnog okvira. Kako da ne! Kao i u slučaju ‘narodne volje’, ministar mijenja teze, nastojeći da kritikom jednog krajnje isključvog vida političke osude (optužbi za izdaju) svoje saveznike abolira bilo kakvog vida političke osude.
Zato hajde da stvari postavimo na sljedeći način – jedna politička grupacija, koja je izborima dobila glasove na bazi obećanja “nikad sa DPS-om!”, danas se sprema da formira manjinsku vladu uz podršku poslanika DPS-a. Isti oni koji su se do juče zalagali za “demontiranje DPS-ove hobotnice” danas u toj hobotnici prepoznaju prihvatljivog partnera za novu vladajuću većinu. Pa ako je taj zaokret od 180° neprimjereno kvalifikovati kao izdaju izborne volje, nazovimo ga prevarom crnogorskih građana.
Krivično-pravnim aspektom priče neka se bave ministar Radulović i oni koji su za to nadležni – njena politička i etička dimenzija, međutim, zahtijeva javnu osudu i bilo bi šteta da je ne dobije. Jer baš kao što svođenje kompleksnih političkih pitanja na binarnu moralnu dilemu (ili/ili) narušava kvalitet javnog diskursa, tako i legalistička relativizacija ovako bezočnog ponašanja obesmišljava značaj javne riječi i razara svaki zametak povjerenja koje se dosad moglo razviti između crnogorske javnosti i njene političke elite.
(II) Balada o Prosvijećenom centru
Centralna teza Radulovićevog teksta može se sažeti na sljedeći način: kjučna identitetska pitanja (državnost i Crkva), napokon su riješena, pa su se stekli uslovi da dosadašnju blokovsku podjelu, na kojoj se temeljila vladavina Đukanovićevog režima, zamijeni jedan novi politički projekat, koji treba da okupi sve relevantne političke aktere. Taj projekat, pod nazivom “borba za karakter države”, nalaže emancipaciju crnogorskog društva u duhu pomirenja, sekularizma i socijalne pravde, koji odlikuje ‘prosvijećene evropske narode’. Prvi korak na tom putu je stabilizacija političkih odnosa i pomirenje zaraćenih polova crnogorske političke scene, oličenih u DPS-u i DF-u. To od političkih elita zahtijeva modernizaciju, svjetonazorski napredak i iskorak iz uvježbanih nacionalističkih narativa o neprijateljima Države, tj. neprijateljima Srpstva.
Međutim, napominje ministar, u ovom trenutku oba pola crnogorske političke scene – i DPS i DF – imaju nedostatke koji ih sprečavaju da putem učešća u vladi budu nosioci ovog procesa. Na DPS-u je da se oslobodi hipoteka korupcionaških afera koje se vežu za njenu partijsku vrhušku, dočim DF treba da se ideološki reformiše na liniji geostrateških interesa Brisela, Berlina, Vašingtona i Pariza, tako da postane prihvatljiv partner za EU i NATO. Stoga su prirodan, zapravo jedini raspoloživi kandidati za nosioca “borbe za karakter države'' – “partije centra”, to jest ona prosvijećena, razumna, pristojna i uzdržana “tampon zona” između dva bloka. A mehanizam za ostvarenje te uloge je manjinska vlada, čiju bi okosnicu činile date ‘partije centra’. To je, ukratko, Radulovićeva teza.
Ako mi čitalac dozvoli momenat teorijskog logiciranja – svaka politička zajednica podijeljena je na blokove; blokovskih podjela nema samo ondje gdje obitava onaj jednoumni, monolitni ‘narod’ s kojim se Radulović prepire. Stoga je neosnovano vjerovati da se jedna dominantna blokovska brazda može prevazići po receptu koji nam ministar predlaže, tj. tako što ćemo svi da se “saberemo oko Crne Gore” – jednu liniju političke podjele moguće je jedino zamijeniti drugom (autentičnijom, kredibilnijom) podjelom. A što bi rekla Šantal Muf, svaki oblik konsenzusa nužno se zasniva na postupcima isključivanja, pa je zato i Radulovićev apel za opštecrnogorsko sabranje u ‘borbi za karakter države’, pored sve inkluzivne retorike, zapravo ponuda jedne nove političke podjele – na zastupnike i protivnike ciljeva date borbe – u kojoj će jedna strana nužno biti isključena iz tog emancipatorskog poduhvata. Pa ako je već tako, hajde da vidimo kakva je to borba i koji su njeni ciljevi.
Jasno je da se projekat o kome Radulović govori ne tiče samo napretka u pregovaračkim poglavljima 23 i 24, već uključuje i jednu širu, vrijednosnu dimenziju, o kojoj svjedoče pozivi na emancipaciju, modernizaciju i svjetonazorski napredak. To nam daje osnova da se zapitamo: koje su to tačno “vrijednosti u duhu prosvijećenih evropskih naroda” koje Radulović postulira kao ciljeve pomenute borbe i čije konotacije podrazumijeva?
Od konkretnih primjera, u tekstu se pominje (I) sekularizam, (II) socijalna pravda i (III) pomirenje. Međutim, kao što svaki student sociologije zna, ‘prosvijećeni evropski narodi’ navedene odrednice tumače na sasvim različite načine. Britansko liberalno shvatanje sekularizma nema nikakve veze sa antiklerikalnim nasljeđem francuske laicističke tradicije; skandinavski pojam socijalne pravde umnogome se razlikuje od koncepcije koja preovladava u državama Višegradske grupe; kriterijumi kojima se društvena klima karakteriše kao mirna variraju od zemlje do zemlje (Belgija, Španija, Irska – pomirena društva?). Prema tome, kad već ministar navodi kao ciljeve svoje ‘borbe’ sekularizam, pomirenje i socijalnu pravdu ‘u duhu prosvijećenih evropskih naroda’, red je da pojasni – koji sekularizam? Kakvo pomirenje? Koja verzija socijalne pravde?
Sve u svemu, stiče se utisak da u opisu ‘borbe za karakter države’ Radulović barata zvučnim frazama koje namjerno ne definiše, ne bi li sopstvena ideološka stanovišta po pitanju pomirenja, sekularizma, socijalne pravde (i raznih drugih tema) proturio kao nekakve opštepoznate ‘evropske’ tekovine. A o kakvom se ideološkom stanovištu radi dā se zaključiti iz njegovog osvrta na polove crnogorske politike.
Ministar u DPS-u vidi problem kompromitovanih partijskih čelnika i funkcionera koji je u biti reputacioni i kadrovski, dok u DF-u prepoznaje prepreku koja je ideološke prirode. A ta prepreka, budimo iskreni, ne očituje se ni na pitanju članstva u EU (za koje se i DF zalaže), niti na pitanju članstva u NATO-u (čemu ni DF više ne oponira), već na čitavom nizu međusobno povezanih pitanja i tema na kojima stanovišta DF-a u ovoj ili onoj mjeri odudaraju od politike briselske administracije. Okvir ideološkog konsenzusa oko civilizacijskih vrijednosti koji nam Radulović nudi svodi se, dakle, na prostor hegemonije briselske politike.
I tako dolazimo do najozbiljnijeg nedostatka Radulovićevog pristupa, koji izvire iz centrističke perspektive koju njegov tekst, kao i mnogi drugi, uzima za polazišnu osnovu. Naime, kada u kontekstu ‘borbe za karakter države’ govori o pomirenju, depolarizaciji i društvenoj koheziji, Radulović ove pojmove shvata na način koji je, istini za volju, ‘standardan’, ali i krajnje upitan. Po tom standardnom tumačenju, stepen političke polarizacije tiče se odnosa snaga između političkih polova i centra, pri čemu se ideološka distanca – između jednog i drugog pola, između polova i ‘centra’ – sagledava u ključu razlike između sadržaja političkih stavova ovih grupacija, u skladu sa prethodno utvrđenim kriterijumima ljevice, desnice, progresivizma, tradicionalizma, ili šta se već mjeri. Ukratko: ‘polarizacija’ znači jake polove i slab centar, ‘depolarizacija’ znači slabljenje polova i jačanje centra. Radulovićevim riječima, “svaka država u kojoj ne postoji jak politički centar, raspolućena je, podijeljena od strane ekstremnih polova”.
Problem ovog pristupa leži u tome što težište priče stavlja na stepen političkih razlika na crnogorskoj sceni, i.e. na svjetonazorsku distancu između ‘prosječnog’ glasača DPS-a i DF-a, umjesto na preovlađujući odnos prema političkoj različitosti i ideološkom drugom. Jedno je pitanje mjere u kojoj se ja i vi razlikujemo po tim-i-tim aspektima koje smatrate relevantnim za ideološku profilaciju. Kako ćemo se postaviti prema tim našim razlikama – hoćemo li jedni druge doživjeti kao nelegitimne, iracionalne, patološke i u krajnjem kao egzistencijalnu prijetnju za sopstveni identitet koju je neophodno kanselovati – to je, razumije se, sasvim drugo pitanje. Stepen netrpeljivosti prema političkoj različitosti, u teoriji poznat kao afektivna polarizacija, ne zavisi nužno od stepena političkih razlika.
U tom smislu, suštinski nalog depolarizacije nije, kako to Radulović zamišlja, prevazilaženje blokovskih rovova kroz slabljenje polova i jačanje centra, već normalizacija postojeće blokovske podjele. Ne društvo bez polova, ili društvo u kome je centar dominantan a polovi slabi i marginalizovani, već društvo pomirenih polova. A takvo nam pomirenje neće donijeti centristički konsenzus koji nam ministar, u ulozi prosvijećenog arbitra, nameće kao nekakav imperativ evropskog ‘duha’. Naprotiv, to će samo cementirati podjelu na ‘proevropske’ snage i protivnike (izdajnike?) ‘našeg evropskog puta’, između kojih nema, niti po definiciji može biti smislenog dijaloga.
Pa šta je alternativa tom centrističkom projektu? Evo prijedloga. Da napokon odbacimo logiku isključivanja upakovanu u narativ o neprijateljima Države i neprijateljima Naših partnera. Da se pomirimo sa činjenicom da u crnogorskom društvu, baš kao i u svakom drugom demokratskom društvu, postoje barem dvije suprotstavljene vizije karaktera naše zajednice i značenja naše tradicije, sadržaja našeg identiteta i kulturnih okvira kojima on pripada, unutrašnjeg političkog uređenja i spoljnopolitičke orijentacije koje nam taj identitet nalaže. I da oba ta doživljaja Crne Gore i crnogorstva, Evrope i evropejstva prihvatimo kao legitimne i autohtone ideološke izraze. Za početak.
Autor je politički teoretičar i doktorand političkih nauka na Univerzitetu Ludvig-Maksimilijan u Minhenu
Bonus video:
