Dok ulazimo u treću godinu okrutne pandemije, usred njenog meteža, još smo u iskušenju da iznova zamišljamo naš svijet.
Kada je pandemija tek počela, bogati i siromašni su se ujedinili u strahu. Moćni političari su osudili nacionalističku sebičnost, prekorili “pakleno pohlepno” korporativno ponašanje i obećali su da će vakcina biti javno dobro.
Izgledalo je kao da ima solidarnosti. Ali samo na početku.
Dok oplakujemo sve koje je ubio korona virus - zvanično je prijavljeno više od 5,5 miliona smrtnih slučajeva, ali se stvarni broj smrtnih slučajeva usljed pandemije procjenjuje na preko 19 miliona - vidimo da je pohlepa veoma aktivna.
Ušli smo u 2022. svjedočeći najvećem porastu bogatstva milijardera otkako se vodi evidencija. Na svakih 26 sati tokom pandemije stvoren je novi milijarder. Bogatstvo 10 najbogatijih ljudi na svijetu se udvostručilo, rastući po stopi od 15.000 dolara u sekundi. Ali zbog kovida, 99 posto čovječanstva je u lošijoj poziciji.
Naša boljka je nejednakost. Nejednakost u prihodima sada je snažniji indikator hoćete li umrijeti od kovida nego starosna dob. U 2021. godini, milioni ljudi su umrli u siromašnijim državama sa slabim pristupom vakcinama, dok su farmaceutski monopoli, uz zaštitu bogatih država, ograničili ponudu vakcina. Stvorili smo nove milijardere pomoću vakcina, tako što smo milijardama ljudi uskratili pristup vakcinama.
Iz razloga što nam nejednakost svima šteti, svi smo izloženi riziku od sojeva koji neizbježno dolaze od vakcinacijskog aparthejda koji je ljudskih ruku djelo. Na isti način, svi mi gubimo u našoj demokratiji od elite i od klimatske krize koju izaziva pretjerana potrošnja onih jedan posto na vrhu, koji su odgovorni za dvostruke emisije u odnosu na donjih 50 posto.
Superbogati naspram svih nas
Ovdje više nisu bogati naspram siromašnih: ovdje imamo superbogate naspram svih nas.
Nove Oxfamove procjene pokazuju da nejednakost doprinosi smrti barem jedne osobe svake četiri sekunde. A to je konzervativna cifra. Ovo ekonomsko nasilje postoji ne uprkos ekstremnom bogatstvu, već zbog njega.
Bilo bi primamljivo posmatrati ovo kao uobičajeni obrazac u kojem bogatima opet dobro ide. Ali ovi podaci, prikupljeni i izračunati u Oxfamovom novom radu Nejednakost ubija, izvan su uobičajenih parametara. Bogatstvo milijardera, naprimjer, poraslo je od početka pandemije više nego u prethodnih 14 godina zajedno. MMF, Svjetska banka, Credit Suisse i Svjetski ekonomski forum (WEF) predviđaju skok u nejednakosti unutar država.
Superbogati imaju sjajnu pandemiju. Velika količina hiljada milijardi dolara, koje su centralne banke ubrizgale u finansijska tržišta za spas ekonomija, završila je u džepovima milijardera koji su iskoristili procvat berze, dok su se uspon monopolske moći, rastuća privatizacija, urušavanje prava radnika i stopa poreza na bogatstvo i korporativni porez te liberalizacija tržišta rada nastavili punom brzinom.
Istovremeno se milijarde ljudi suočavaju sa utjecajem sve veće nejednakosti. U nekim državama najsiromašniji ljudi imaju četiri puta veću šansu da umru od kovida od najbogatijih. Nekih 3,4 miliona Afroamerikanaca bilo bi živo danas da je njihov životni vijek jednak životnom vijeku bijelih Amerikanaca, što je više od šokantnih 2,1 miliona prije pandemije. Jednakost polova je nazadovala za jednu generaciju, dok se žene u mnogim državama suočavaju sa drugom pandemijom pojačanog rodno zasnovanog nasilja.
Vakcinacijski aparthejd pojačava svaku nejednakost. I sada izgledi za štednju koju podržava MMF u više od 80 država prijete da pogoršaju situaciju.
Ulazimo u historiju zbog pogrešnih razloga. Nejednakost je sada jednako velika kao i na vrhuncu zapadnjačkog imperijalizma početkom 20. stoljeća. “Zlatno doba” kasnog 19. stoljeća je nadmašeno.
Pohlepa vlada
Nada da promjena može doći od neuspjele, uske luđačke košulje neoliberalizma jeste definicija ludila. Besprimjerna priroda današnje krize zahtijeva neobično, sistemsko djelovanje - i promjenu u zamišljanju politike mogućeg.
Svaka vlada treba plan za 21. stoljeće kako bi slijedila daleko veću ekonomsku jednakost i kako bi se borila protiv rodne i rasne nejednakosti. To zahtijevaju socijalni pokreti. To je lekcija progresivnih vlada nakon Drugog svjetskog rata i talasa oslobođenja od kolonijalizma.
Možemo početi preusmjeravanjem basnoslovnih količina novca u stvarnu ekonomiju kako bismo spasili živote. Ostvarivo je i nužno da vlade odmah počnu vraćati ogromne dobitke superbogatih tokom pandemije kroz jednokratne poreze solidarnosti, uzimajući primjer država kao što je Argentina.
To je početak. Kako bismo se pozabavili nejednakošću bogatstva na temeljnom nivou, trebaju nam trajni progresivni porezi na kapital i bogatstvo. Historija nudi inspiraciju: američki predsjednik Franklin D. Roosevelt postavio je najvišu graničnu stopu poreza na dohodak od 94 posto nakon Drugog svjetskog rata (do 1981. ta stopa bi u prosjeku iznosila 81 posto).
Vlade mogu uložiti prihode od progresivnih poreza u dokazane, moćne načine da se kreiraju ravnopravnija, zdravija i slobodnija društva, kao što je univerzalna zdravstvena njega, kao što je uradila Kostarika, i univerzalna socijalna zaštita. Niko više ne bi trebao plaćati zdravstvene usluge. Možemo uložiti u okončanje rodno zasnovanog nasilja i kreirati svijet bez fosilnih goriva. Zamislite koliko bi života bilo spašeno i kakve bi prilike bile kreirane.
Ali sama preraspodjela nije dovoljna. Moramo promijeniti pravila tržišta, privatnog sektora i globalizacije kako ne bi ni proizvodili tako ogromnu nejednakost u startu. To znači pomjeranje moći: osnaživanje prava radnika i njihova zaštita; ukidanje seksističkih zakona koji zakonski sprečavaju gotovo tri milijarde žena da imaju isti izbor poslova kao muškarci; i adresiranje monopola koji prijete demokratijama.
Najhitniji zadatak u ovom trenutku je da bogate vlade prekinu farmaceutske monopole na vakcine protiv kovida-19, kako bismo mogli isporučiti vakcine svijetu i okončati pandemiju.
To kako ćemo izaći iz ovog globalnog vanrednog stanja je na nama. Moglo bi biti više istog: nasilnih ekonomija u kojima cvjeta bogatstvo milijardera, nejednakost je sve smrtonosnija, a pohlepa vlada.
Ili, ako je budemo zahtijevali, mogla bi se desiti duboka promjena: ekonomije usmjerene na jednakost u kojima niko ne živi u siromaštvu, niti sa nezamislivim bogatstvom milijardera, u kojima nejednakost više ne ubija…u kojima vlada nada.
Do nas je.
Bonus video:
