Ovaj rat nije počeo sada, već 2014. godine. Zapadni svijet to nije htio da razumije i pretvarao se da se ništa strašno ne dešava. Sve te godine pokušavao sam, u svojim izlaganjima i publikacijama, da ljudima ovdje objasnim ko je Putin. Nisam uspijevao. Sada im je Putin sve objasnio.
Ja sam Rus. U ime mog naroda, u ime moje zemlje, u moje ime Putin pravi strašne zločine. Putin nije Rusija. Rusija osjeća bol i stid. U ime moje Rusije i mog naroda tražim oproštaj od Ukrajinaca. A shvatam da je sve što se tamo događa nemoguće oprostiti.
Nakon svakog objavljivanja mojih članaka u švajcarskoj štampi, u redakcije su iz ruske ambasade u Bernu stizala pisma puna revolta. Sada ćute. Možda pakuju kofere i pišu zahtjeve za politički azil?
Želim da se vratim u Rusiju. Ali u kakvu? U putinskoj Rusiji je nemoguće disati - prejak je vonj policijske čizme. Vratiću se u moju zemlju, o kojoj sam pisao u otvorenom pismu, kada sam odbio da predstavljam Putinovu Rusiju na međunarodnim književnim sajmovima još 2013. - prije aneksije Krima i početka ovog rata protiv Ukrajine: "Želim da predstavljam i predstavljaću drugu, moju Rusiju, zemlju oslobođenu od samozvanaca, zemlju državne strukture koja ne štiti pravo na korupciju već prava čovjeka, zemlju sa slobodnim medijima, slobodnim izborima i slobodnim ljudima".
Prostor slobode govora u Rusiji odavno je sveden na internet, a sada i tu djeluje vojna cenzura. Vlasti su saopštile da će svi kritički stavovi na adresu Rusije i njenog rata biti tretirani kao izdaja i da će biti kažnjavani po zakonima ratnog stanja.
Šta može da učini pisac? Jedino što i može - da govori jasno. Ćutati znači podržati agresora. U 19. vijeku Poljaci su ustali protiv ruskog carizma "za vašu i našu slobodu". Sada se Ukrajinci bore s Putinovom armijom za vašu i našu slobodu. Oni brane ne samo svoje ljudsko dostojanstvo, već i dostojanstvo cijelog čovječanstva. Ukrajina sada brani našu slobodu i naše dostojanstvo. Dužni smo da joj pomognemo, kako je god moguće.
Zločin režima je i to što je mrlja sramote pala na čitavu zemlju. Rusija se sada ne vezuje za rusku književnost i muziku, već za djecu pod bombama. Putinov zločin je to što je ljude otrovao mržnjom. Putin će otići, ali bol i mržnja mogu dugo ostati u dušama. I samo umjetnost, književnost, kultura mogu pomoći da se ta trauma prevaziđe. Diktator prije ili kasnije završava svoj podli bezvrijedni život, a kultura nastavlja da traje - tako je bilo uvijek i tako će biti i nakon Putina. Književnost ne treba da se bavi Putinom, književnost ne treba da objašnjava rat. Rat je nemoguće objasniti: zašto ljudi naređuju jednom narodu da ubija drugi? Književnost je ono što se suprotstavlja ratu. Prava književnost uvijek se bavi ljudskom potrebom za ljubavlju, a ne za mržnjom.
Šta nas čeka? U najboljem slučaju neće biti nuklearnog rata. Žarko želim da vjerujem da bezumniku neće dozvoliti da dođe do crvenog dugmeta ili da neki od njegovih podređenih neće ispuniti njegovu poslednju naredbu. Ali to je, izgleda, jedino dobro od onog što nas čeka. Ruska Federacija će nakon Putina kao država nestati sa mape. Proces raspada imperije će se nastaviti. Odlazak Čečenije u nezavisnost slijediće drugi narodi i regioni. Počeće borba za vlast. Stanovništvo neće htjeti da živi u haosu - opet će biti potrebna čvrsta ruka. Čak i na najslobodnijim izborima - ako se takvi dese - na vlast će doći novi diktator. I Zapad će ga podržati zato što će obećati kontrolu nad crvenim dugmetom. I ko zna, onda se opet sve može ponoviti.
Autor je jedan od najcjenjenijih ruskih savremenih pisaca; jedini je književnik koji je dobio sve najvažnije i najprestižnije ruske književne nagrade: Ruski Buker (2000), Nacionalni bestseler (2006) i Velika knjiga (2006, 2011); knjige su mu prevedene na 35 jezika
Povezani članci
Prevod: N. R.
Bonus video:
