Te subote, prvog dana novembra godine 1975. Pjer Paolo Pazolini je razgovarao sa novinarem Furiom Kolombom. Pazolini je novinaru predložio da intervju nazove „Zato što smo svi u opasnosti“. To je obrazložio rečenicom: „I ne znate ko sve ovog časa razmišlja da vas ubije“. Posle nekoliko sati Pjer Paolo Pazolini zaista je bio mrtav. Ubijen je u noći između 1. i 2. novembra 1975. godine. Dan prije toga vratio se iz Stokholma, gdje se susreo sa Ingmarom Bergmanom.
Oko pola jedanaest naveče Pazolini je na rimskoj željezničkoj stanici Termini u kola primio sedamnaestogodišnjeg Đuzepa Pina Pelozija, koji se bavio homoseksualnom prostitucijom. Od tog trenutka postoji nekoliko verzija priče. Prema zvaničnoj verziji, Pazolini se sa Pelozijem odvezao do Ostije, gradića na ušću Tibra u Sredozemno more, na 35 kilometara od Rima. Tamo je navodno Pazolini stradao na lokalnom fudbalskom stadionu u blizini plaže u fizičkom sukobu sa Pelozijem. Njegovo tijelo je bilo unakaženo. Pelozi je rekao da je pretučenog Pazolinija slučajno pregazio kada je sjeo za upravljač njegovog automobila.
Političko ubistvo?
Druga verzija priče, koju je podstakao i Pelozi, povukavši svoje priznanje 2005, glasi ovako: Više ljudi sa južnjačkim naglaskom pretukli su Pazolinija urlajući da je on „komunistička svinja“. Pelozi tvrdi da je ćutao iz straha za svoju porodicu, jer su mu zaprijetili, i da je progovorio tek kada su mu roditelji preminuli. Novinari i Pazolinijevi prijatelji od početka su tvrdili da se radi o političkom ubistvu i da je Pelozi bio samo mamac. Još 1975. poznata italijanska novinarka i književnica Orijana Falači je napisala da je prema iskazu jednog svjedoka Pazolinija ubila grupa ekstremnih desničara. Ona je odbila da kaže ime svjedoka, jer je to obećala, osudili su je na četiri mjeseca zatvora, ali je amnestirana.
Policija je traljavo vodila istragu, ostavila je Pazolinijev automobil na kiši, pa su otisci prstiju uništeni. Patolozi su posumnjali da su teške povrede na tijelu ukazivale na više počinilaca. Ali to nije uneseno u zvanični izvještaj. Nikada nije do kraja razjašnjeno kako je Pazolini umro.
De Sad u Musolinijevo doba
Pazolini je u trenutku smrti već završio film koji se zasnivao na knjizi 120 dana Sodome Markiza de Sada ali se dešava u vrijeme italijanske fašističke Republike Salo (1944-45), koju je Hitler na sjeveru Italije oformio za svrgnutog Musolinija. Posljednji Pazolinijev film je izazvao žestoke kontroverze, zabrane prikazivanja, ali i priznanja.
Sjećam se art bioskopa „Lerer bojtel“ u Regenzburgu - najboljeg programskog bioskopa u kojem sam bio. Tamo sam početkom devedesetih gledao 120 dana Sodome. Iz bioskopa sam izašao u toplu bavarsku noć. Mislio sam da je ova mračna, orgijastična simfonija možda najbolja filmska studija fašizma koju sam ikada vidio. Pazolinijeva dovitljivost je smjestila De Sadovu mučnu knjigu o seksualnosti kao aspektu moći i potčinjavanja u posljednje godine Musolinijevog fašizma, u Salo, marionetsku njemačku tvorevinu. Pazolini je posljednje dvije godine rata proveo u Furlaniji, nadomak sjevernog Jadrana, u gradiću Kazarsi, rodnom mjestu njegove majke. O tom vremenu će jednom reći: ”U Furlaniji sam proživio strašne dane. Na primjer, tu su se vodile neke od najvećih partizanskih bitaka, u kojima je poginuo i moj brat. Tamo je bio uspostavljen i jedan od najokrutnijih režima, zato što je cijela Furlanija bila pod njemačkom kontrolom, s nešto domaćih fašista, koji su bili prave ubice. Pored toga, Furlaniju su stalno bombardovali Amerikanci, čije su leteće tvrđave tu bacale bombe, na svom letu ka Njemačkoj. Racije, napušteni gradovi, bombardovanje, skoro besmisleno, čista okrutnost”.
Krugovi fašističkog pakla
Tu okrutnu atmosferu je Pazolini povezao sa De Sadovim iščašenim prizorima, a strukturirao je cijelu materiju u četiri kruga - po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju: Predsoblje pakla, Krug opsesija, Krug govana, Krug krvi.
U priči o četvorici predstavnika fašističke vlasti koji se u jednoj vili iživljavaju nad otetim djevojkama i mladićima Pazolini priča priču o odnosu vlasti i podanika. U razgovoru koji je Pazolini 1975, za vrijeme snimanja filma, vodio sa novinarom Gideonom Bahmanom između ostalog kaže i ovo: „U mom filmu, sav taj seks poprima posebno značenje: to je metafora o tome šta vlast radi s ljudskim tijelom, o njegovom redukovanju na stvar, što je tipično za vlast, za svaku vlast”. Upitan da li je želio da izazove odvratnost u scenama kada je jedan mladi rob prinuđen da jede izmet, Pazolini je rekao da „proizvođači, industrijalci, prisiljavaju potrošača da jede izmet. Sva ta industrijski proizvedena hrana je bezvrijedno đubre”.
Odbrana furlanskog jezika
U provinciji Frijuli živi oko 600.000 ljudi čiji je maternji jezik, od Venecije do Gorice - furlanski, kao najveći ogranak retroromanskog. Pazolinijeva majka Suzana je tu rođena. I mada je Pazolini bio rođen u Bolonji, 5. marta 1922, nekoliko dana prije Musolinijevog dolaska na vlast, kao sin konzervativnog oficira koji je bio sklon fašizmu, ljeta koja je provodio u majčinom kraju dozvolila su mu da upije ovaj jezik, sličan italijanskom ali ipak svoj. Pazolini je u Bolonji studirao istoriju umjetnosti, baveći se renesansnim slikarstvom. Morao je da prekine studiranje zbog izbijanja rata. Dvadesetogodišnji Pazolini je u Kazarsi, rodnom mjestu svoje majke, studirajući književnost, 1942. napisao i izdao knjigu svojih pjesama: Stihovi iz Kazarse - u kojoj se dobrim dijelom naslonio na furlanski izraz. U fašističkoj Italiji „dijalekti“ su smatrani za antiitalijanske zaostatke prošlosti. Ova zbirka pjesama nagovijestila je velikog umjetnika Pazolinija. Posle završetka studija književnosti on u Frijuliju predaje književnost u školama. Omiljen je i kod učenika i među roditeljima. Ali anonimna dojava da je homoseksualac i da se ponaša nedolično, dovodi do izbacivanja iz škole, ali i do isključenja iz italijanske komunističke partije kojoj je posle rata pristupio. Tada se zarekao da će ostati ljevičar do kraja života, nezavisno od partije. Optužbe su se ispostavile kao lažne, ali on odlazi u Rim. Najprije teško živi, ali uskoro počinje da objavljuje u ljevičarskoj štampi, objavljuje zbirke pjesama i romane poput Ragazzi di vita (na srpski preveden kao Iskusni momci) koji izazivaju javno gnušanje vladajuće demohrišćanske elite.Oni ga zasipaju tužbama, i to se tokom njegovog života neće promijeniti - 33 puta je zbog svoje umjetnosti ili svog mišljenja morao na sud.
„Potoni u ovo tvoje lijepo more“
On takvoj Italiji nije ostajao dužan. Pjesmu „Mojoj naciji“ objavio je 1959:
Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod,
nego živa nacija, nego evropska nacija:
a šta si zaista? Zemlja djece, gladnih, podmitljivi
vladari, službenici zemljoposjednika, upravnici
kukavice, majušni advokati premazani briljantinom prljavih nogu,
liberalni zvaničnici dripci kao i zatucani stričevi,
jedna kasarna, jedna bogoslovija, jedna slobodna
plaža, jedan bordel!
Milioni sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
gurkajući se ispred novih palata,
i među kolonijalnim kućama ogoljenim poput crkve.
Upravo zato što si postojala sad ne postojiš,
upravo zato što si bila svjesna sad si bez svijesti.
I samo jer si katolkinja ne smiješ pomisliti da je
tvoje zlo ukupno zlo: krivica svakog zla.
Potoni u ovo tvoje lijepo more, oslobodi svijet.
Pazolini je posle petnestak godina, ispunjenih pisanjem oštrih, izuzetno čitanih kolumni i beskompromisnih knjiga, te snimanjem kontroverznih filmova, ovaj pjesnički iskaz dopunio izjavom: „Ostaje mi da prihvatim Italiju kakva je postala. To džinovsko zmijsko leglo, u kojem su svi, uz neke izuzetke i nešto malo izmoždene intelektualne elite, samo zmije, glupe i podmukle, neprepoznatljive, dvosmislene, odbojne....”
Film kao „jezik stvarnosti“
Pazolini je pedesetih u Rimu prvo postao asistent pape filmskog neorealizma Federika Felinija. Potom je od 1961. dobio priliku da sam snima filmove. Njegova umjetnička vizija ostaje ista, ali jezik se mijenja: „Praveći filmove, na neki način sam se odrekao italijanskog jezika, to jest, svoje nacionalnosti“. Ti filmovi još više ljute njegove moćne konzervativne protivnike od njegove književnosti. Javno ga brani veliki italijanski književnik i njegov prijatelj Alberto Moravija: “Optužen je zbog prezira prema religiji. Mnogo ispravnije bi bilo da su reditelja optužili što je izrazio svoj prezir prema sitnoj italijanskoj buržoaziji”.
U poezji je bio izvan svih ideoloških granica. Njegove zbirke se zovu i Slavuj katoličke crkve i Gramšijev pepeo. Ova druga knjiga posvećena je italijanskom komunističkom misliocu Antoniju Gramšiju koji je svoje spise ispisivao u fašističkom zatvoru.
Slično je bilo i sa filmovima. Pazolini je snimio je jedan od najboljih filmova o Isusu - Jevanđelje po Mateju - a potom i niz filmova koji se mogu shvatiti kao direktna provokacija vladajućeg katoličkog morala.
Od 1971. snima “Trilogiju života”, koju čine filmovi Dekameron, Cvijet 1001 noći i Kanterberijske priče. U njima slavi mladost i eros. Potom planira “Trilogiju smrti”, ali uspijeva da snimi samo Salo ili 120 dana Sodome.
„Kraj svijeta”
Šta bi Pjer Paolo Pazolini rekao na današnji svijet, da ga kojim slučajem nisu ubili? Možda: „Kolaps sadašnjosti uključuje i kolaps prošlosti. Život je samo hrpa besmislenih i ironičnih ruševina“. On je kapitalističku modernizaciju kao pretvaranje ljudi u potrošačke idiote, nivelisanje regionalnih kultura, i sve ono što mi danas u daleko ubrzanijem i agresivnijem vidu nazivamo globalizacija, vidio kao mehanizam transformacije ljudi u stvari: „U konzumerizmu ne morate da imate zastavu; odjeća koju nosite je vaša zastava. Neka sredstva i neki spoljašnji znaci su se promijenili, ali, u praksi, riječ je o osiromašenju individualnosti, koje se maskira kao njeno vrednovanje“. Tvrdio je da će „televizija i, možda još više, obavezno školovanje, degradirati svu djecu i omladinu u gadljive, iskompleksirane, drugorazredne rasističke malograđane“.
Pazolini je u radikalnoj kritici konzumerizma podržanog tehnologijom bio vidovit. Uostalom, tada, u dubokoj analognoj eri, bez sveprisutne hiperinformacione mreže, bez našeg zabrinutog pogleda na dijete koje se igra pametnim telefonom, on je već tvrdio: „Prava apokalipsa je ona koju donosi tehnologija, era primijenjene nauke, koja će čovjeka pretvoriti u nešto drugačije od onoga što je bio nekada. Dogodilo se nešto bez ekvivalenta u dosadašnjoj istoriji čovječanstva. Zastrašuje nas ideja da naša djeca i potomci neće biti kao mi. To je, u neku ruku, kraj svijeta”.
Bonus video:
