Pristojnost i dobro ponašanje nijesu izbor, već suštinski zahtjevi u demokratiji. Zanemarivanje ovih atributa učinili su da se tendencije, aktivnosti i rezultati različitih politika, društvenih i političkih prilika ogledaju u “igrama varanja” (kolokvijalno rečeno “ko koga zajebe”), a za rezultat smo dobili podijeljeno društvo i duboku društvenu, političku i institucionalnu krizu. Kriza je narasla do nivoa koji su postali nepodnošljivi svakome. Sve što danas gledamo direktna su posljedica decenijskih izražaja u zanemarivanju kulture i kulturološke kompleksnosti u smislu moralnih, socio-psiholoških i političkih borbi svojstvene pojmovima pristojnosti i dobrog ponašanja. Današnje pozivanje na “pomirenje”, “stručnost” i “vrijednosti” (atribute koje smo gotovo potpuno obesmislili) nije ništa drugo nego pozivanje, u suštinskom poimanju, na “pristojnost i dobro ponašanje”, koje i dalje ne pokazujemo.
Prije negoli istražimo odnos pristojnosti, moramo precizno da razjasnimo o čemu govorimo. U literaturi se tvrdi da je pristojnost u demokratskom društvu pitanje ”dobre volje” prema osobama sa kojima nijesmo u bliskoj relaciji, iako se javljaju preklapanja u pogledu odnosa prijatelja i intimnih osoba. Takođe, to često uključuje davanje prednosti drugim ljudima, više od onoga što im pripada. Ovaj pregled pruža argumente za razumijevanje pozadine aktuelnih problema i objašnjava dubinu političke i društvene krize, koja se izvanredno ogleda u kulturološkoj kompleksnosti, u različitim obrascima za mobilizaciju ”ličnih interesa” koji se izgovaraju sintagmama ”narodna volja” i ”interesi građana”. Na to upućuju činjenice i dokazi, koji ukazuju da su višedecenijska, ali i aktuelna politička i društvena zbilja uslovljeni tenzijama koje su počivale na stalnoj suprotstavljenosti sa ”pristojnošću i dobrim ponašanjem”, što je teorijski i praktično uslovilo svu složenost današnjeg političkog i društvenog trenutka koji zahtijeva ”pomirenje”. Tako smo od jednog svijeta, građana Crne Gore (ustavna odrednica), dobili dva, tri i više paralelnih (pa i nacionalnih) svjetova, u kojima svako ”vuče na svoju stranu”, podgrijavaju se podjele i društvena razuđenost, što nas vodi putem dalje društvene dezintegracije i društvenog kolapsa (političkog, pravnog i ustavnog). U tome svi odstupaju od ”pristojnosti i dobrog ponašanja”.
Ove tvrdnje se ne mogu odbaciti po strani u kontekstu posmatranja aktuelnih procesa i političke zbilje u zemlji. Kao što tvrdi čuvena britanska teoretičarka, Margaret Kanovan, izvori populizma ne leže samo u društvenom kontekstu koji proizvodi nezadovoljstvo bilo kog pokreta, već se nalaze u ”tenzijama u srcu demokratije”. Ona tvrdi da demokratija ima dva lica, jedno iskupiteljsko (karikaturno izraženo kao „vlada naroda, od strane naroda, za narod“) i drugo pragmatično (kao oblik i način vladanja, procedure). Ova dva lica su međusobno suprotstavljena i međuzavisna, a između njih postoji jaz u kojem leži stalni poziv na populističku mobilizaciju. Moć i legitimnost demokratije kao pragmatičnog sistema uvijek zavise, bar djelimično, od njenih iskupiteljskih elemenata. Narodna moć je hrana za populizam i nalazi se u srcu iskupiteljske vizije, dok pragmatičnost označava insititucije (da se vlast učini djelotvornom). Dva lica demokratije naziva ”svadljivim sijamskim blizancima”, ne mogu postojati jedno bez drugog i u neizbježnom su sukobu sa ”hladnom stranom” pragmatizma - institucionalnih formi koje su veoma udaljene od spontanog narodnog izražavanja. Jaz između njih stvara pogodno tlo za populističke proteste, koji nastaju ”u kontradikciji između moći i nemoći demokratije”. U crnogorskoj stvarnosti, tenzije u srcu demokratije nalaze se između demokratskih narativa i (ne)pristojnosti, i pogodno su tlo za populističke proteste. Štaviše, takav jaz tj. sukobi i suprotnosti između demokratskih narativa i stvarnosti stvorili su odavno čitavu lepezu populističkih protesta, ideologija i pokreta, što je danas čitavo društvo dovelo u ”ćorsokak” - da se o istinskim principima stalno sukobljavamo, a rješenja o kojima se može pregovarati je malo ili ih nema. Tako smo dobili podijeljeno društvo.
”Pragmatizam bez iskupiteljskog impulsa je recept za korupciju. Razmotrimo, kao primjer, ključnu instituciju izbora. Na čisto pragmatičnom nivou, opšti izbori su nenasilan način raspodjele političke moći. U isto vrijeme, međutim, to je i ritual demokratske obnove, i ukoliko značajan dio birača i političara taj ritual ne shvati ozbiljno, demokratske institucije su oslabljene. Ako postane jasno da oni koji su uključeni u demokratiju ne vide ništa osim trgovine konjima, oni, a na kraju i sam sistem, mogu izgubiti svoj legitimitet. Kada se otvori preveliki jaz između oreola demokratije i prljavog političkog posla, populisti teže da pređu na nezauzetu teritoriju, obećavajući umjesto prljavog svijeta partijskih manevrisanja blistavi ideal obnovljene demokratije. Čak i sa stanovišta pragmatične politike, vitalne prakse osporavanja i odgovornosti slabe bez energije koju daje inspirativna, mobilizirajuća, iskupljujuća strana demokratije”. (Margaret Kanovan, ”Vjerujte narodu! Populizam i dva lica demokratije”, 1999, str. 11.).
A to nam se sve dešava. Nepristojnost je zarazila sve naše institucije, profesije, čitav narod i društveni diskurs. Uslovljavala je i mijenjala odnose i gušila ukupni napredak. Spriječila nas je da još ”juče” nijesmo postali članica Evropske unije i budemo najbolji što možemo (a mogli smo, da smo iole bili ”pristojni”). Dobili smo parlamentarnu većinu od političkih (pa i ideološki) suprotstavljenih polova, kao činjenicu koja je trebalo da uslovi promjene za rješavanje budućih sukoba. Stalne tenzije, blokade, sukobi i neslaganja od početka su paralisali takvu ideju što je dovelo do razlaza i neuspjeha postignutog sporazuma. U suštinskom poimanju, ono je jednako nastalo zbog zanemarivanja obrazaca kulturne i kulturološke kompleksnosti povodom definisanja, vođenja i upravljanja procesima. Prvo, postignuti sporazum nije bio kompromis, već zajednički put za zadovoljenje potrebe za raskid sa prethodnim režimom. Drugo, proces je predstavljen na način da će da dovede do novog razumijevanja interesa i prepoznavanja vrijednosti svih (političkih) činilaca. Treće, to je posljedično trebalo da nas uvede u ”ritual demokratske obnove". Umjesto svega toga, dobili smo: sukobe povodom ključnih političkih principa kao definiciju procesa; insistiranje na (njihovim) principima kao vođenje procesa; i nepristojnost i loše ponašanje u upravljanju procesom. Dakle, iako bi nekim teoretičarima ovakvi napori da se „uravnoteži demokratska obnova zemlje” izgledali nesrazmjerni, naročito u pogledu ideoloških razlika među akterima, takav proces bi kao ”instrumentalna svrsishodnost” bio moguć samo u uslovima slabe kulturološke kompleksnosti. A to podrazumijeva “pristojnost i dobro ponašanje”. Evaluacija društvenih promjena, etika upravljanja i političko djelovanje sadrži vremenski složen element procjene i isto je uslovljeno kulturološkom kompleksnošću, čiji se počeci, efekti i posljedice mogu mjeriti tek kasnije. Ako pristojnost podrazumijeva ”dobru volju” prema osobama sa kojima nijesmo u bliskoj relaciji, a ”dobro ponašanje” uključuje uzdržanost ili stavove koji su sami po sebi poštujući i dostojanstveni, i koji će odraziti sposobnost i jedino tako biti upotrijebljeni i usmjereni, onda je jasno da nijesmo postigli rezultat ”demokratske obnove”. Manifestacije društvene zaraze danas su zadržale gotovo isti kulturološki obrazac: iskrivljavanje istine, nespremnost na kompromis, nedostatak brige, nepotizam, prozivanje drugih, podsmijesi, zastrašivanje, uslovljavanje i u konačnom demonstracija moći.
Snažna kulturološka kompleksnost ukazuje na niz neformalnih, kulturnih normi i vrijednosti, kojih se dominantno pridržavaju ili koje su razvijene kao norme funkcionisanja na bazi dosadašnjih praksi. U tom smislu, ”narodna volja” nije obrazac prepoznatljivog ponašanja, već je ono snažno ukorijenjeno u „(partijskoj) nepristojnosti“ ili pak snažnoj kulturološkoj kompleksnosti za podršku različitim interesima. Lični interesi, lične sujete i lično bogaćenje postali su sinonimi za politiku i vlast. Objektiviziranje (njihovog) subjektivnog egzistiraju u našim realnim proživljenim iskustvima, kao (njihovi) manifesti za mir, dostojanstvo, slobodu i inkluziju - ali samo kao nepristojnost, bez istinskog tumačenja vrijednosti. I kao „igra varanja“ u borbi za vlast. Ilustracije radi, to je ono kada dođete na posao, i od vas deset, devet kolega radi protiv vas. Ili, kada ste smijenjeni da „ne smetate“ jer ste radili posao kako treba (nijeste mislili kao partija ili neformalni centri moći). Ili, ste za saradnike dobili kolege kao „ispomoć“, a zapravo su poslati samo da vas ometaju u poslu. Suprotno tome, ”slaba kulturološka kompleksnost” predstavlja homogenost i integraciju, gdje su svi posvećeni kulturnim normama i vrijednostima, gdje postoji zajednički osjećaj svrhe i osjećaj pripadnosti vrijednostima (Selznick, 1957; Krasner 1988). Stoga, razvoj prilika dominantno zavisi od kulturološkog obrasca ”pomjeranja” vrijednosti u pravcu homogenosti i integracija. To zahtijeva „pristojnost i dobro ponašanje“ političkih aktera i donosilaca odluka. Stoga, dalje negiranje stvarnih političkih i društvenih slabosti, kao i dalje ponašanje prema ustaljenim kulturološkim obrascima moglo bi biti gore od pokazane kompromitacije temeljnih demokratskih vrijednosti.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
