Kad su nedavno ministri Evropske unije i Balkana imali konferenciju u Salcburgu, jedan od njih se osobito opušteno bio zavalio u fotelju: Crnogorac Aleksandar Andrija Pejović. I dok je Bosanac Igor Crnadak dobrovoljno priznavao da je približavanje Evropskoj uniji kod njih zakočeno ponašanjem tamošnjih političara, a Srpkinja Jadranka Joksimović bjesnila na pitanje o normalizaciji odnosa sa Kosovom, Pejović je mogao opušteno da filozofira o geopolitičkim razmiricama ovoga svijeta. Jer, mala balkanska država je u poređenju sa ostalih pet, koji još nisu ušli u EU - napredna.
Dvadeset osam od trideset tri poglavlja pregovora su sa Crnom Gorom, državom koja od 2012. sa EU pregovara o članstvu, već otvorena. Do sada su dva i zatvorena, no vlada Duška Markovića želi da pregovore završi u naredne tri godine. Čime bi Crna Gora - čim Britanija ode - bila 28. država Unije.
Stanovnika koliko i Štutgart
Kad se baci pogled na kartu, onda ta mala tačka na jadranskoj obali leži usred jednog regiona Evrope, koji još nije uključen u zajedničko tržište i zajedničke vrijednosti. Učlanjenje Crne Gore, sa njenih 625.000 stanovnika, nikome u EU ne bi smetalo: „Ako Crna Gora uđe, onda je to kao da nam biva dodat jedan relativo korumpirani grad poput Napulja. Sa tim što je čak i Napulj veći“, kazao je nedavno jedan diplomata. Ali nije samo za Crnu Goru, koja je tek od 2006. nezavisna od Srbije, članstvo najviši prioritet: i EU je potrebna vijest o uspjehu. A zajednička spoljna i bezbjednosna politika se prije svega koncentriše na Balkan. Čak je i predsjednik Evropske komisije, Žan Klod Junker, nedavno izazvao pozornost kad je u svom „State of Union“ govoru napomenuo: „Ako želimo da imamo više stabilnosti u našem susjedstvu, onda moramo da održimo vjerodostojnu perspektivu proširenja za Zapadni Balkan.“
Perspektiva članstva do 2025.
Junker je potom u pismu Evropskom parlamentu i presjedniku Savjeta naveo i datum: Srbija i Crna Gora bi trebalo da dobiju perspektivu članstva do 2025. Sljedeće godine će u tom smislu biti urađena i odgovarajuća strategija. Ovo pismo nije izazvalo samo oduševljenje: jer Crna Gora je strahuje da će morati da čeka na Srbiju. Što bi, glede činjenice da Srbija prije toga mora da raščisti svoje odnose sa Kosovom, moglo da potraje dugo. U svakom slučaju, jasno je da EU neće opet sebi dopustiti da - pošto teritorijalni integritet Kipra prije njegovog učlanjenja 2004. nije razjašnjen - jedna država, čije spoljne granice su međunarodno-pravno problematične, bude primljena u članstvo. Crna Gora je već mjesecima zabrinuta da bi EU svoju dosadašnju politiku - ko realizuje postavljene zahtjeve, toga primamo - mogla da promijeni. Postoji za tu zebnju sasvim dovoljno indicija: jedna od njih je naglašavanje regionalne kooperacije Balkanske šestorke (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Kosovo, Albanija, Makedonija). U Podgorici se sem toga plaše da bi to moglo da bude „članstvo druge klase“, a glede zamora od proširenja tek da bi region, kao cjelina, na kraju mogao biti primljen. Ali i dalje ne kao punopravni član.
Solunsko obećanje
Na Balkanu ionako puno ljudi više ne vjeruje da će uopšte ikad ući u evropski klub - finalno, njihovim državama je još u Solunu 2003. bilo obećano da će to moći. Od tada je prošlo 14 dugih godina, a samo je Hrvatska postala član EU. Makedonija je, sa druge strane, istovemeno, kad i Hrvatska, 2005. dobila status kandidata, ali je u međuvremenu skliznula u autoritarni sistem, jer je grčki veto omeo u svakom pozitivnom razvoju. Da stvar bude apsurdna: Crna Gora - koja kao nezavisna država 2003. uopšte nije ni postojala - otišla je ponajdalje. Problematična tačka je ovdje ipak pitanje poglavlja koja se tiču pravne države. Političari balkanskih država znaju da se poglavlja 23 i 24 Acquis communautaire nalaze u središtu pažnje. Ko to ne obezbijedi, nema šanse. Jer zbog problema sa korupcijom i kriminalom u Bugarskoj, te činjenice da se poljska i madjarska pravna država i dalje potkopavaju, porasla je budnost Evropske komisije.
Partijski interesi
Crna Gora ima masovne probleme sam pravnom državom - državno tužilaštvo i sudovi su podriveni partijskim i ličnim interesima. Baruština uticajnih klanova, vladajuće partije i važnih poslodavaca je vrlo mutna. Zbog pritiska NATO-a, ipak je bilo pokojeg hapšenja i sudskih procesa. Tako se bivši predsjednik Jugoslavije, Crnogorac Svetozar Marović, sam se prošle godine oglasio krivim za korupciju. Od maja je trebao da bude i u zatvoru, ali to izbjegava zbog liječenja u Beogradu. U međuvremenu mu je zaplijenjena imovina. Ali ostali klanovi u Crnoj Gori ostaju nedodirljivi. A i dalje postoji problem sa organizovanim kriminalom. Prije neki dan je opet jedan gangster u primorskom Kotoru upucan - a samo proteklih nedjelja su kriminalne grupe ubile petoro ljudi. Često se pri tome radi o osvetničkim akcijama zaraćenih bandi.
Umiješane obavještajne službe
Ali i pojedini sudski procesi su netransparentni. Optužnica protiv 14 Srba i Crnogoraca, koji su navodno prije godinu dana uz pomoć Rusije na dan izbora pokušali da izvedu puč, takođe je podijelila zemlju. Proruska opozicija tvrdi da su optužbe izmišljotine, sa ciljem potiskivanja opozicije. I stvarno su pojedini opozicionari optuženi za pranje novca - skepsa je ovdje opravdana. Šta je ko i iz kojih motiva naređivao ili činio, teško da će biti rasčišćeno jer su sve bitnije obavještajne službe involvirane u priču.
(Der Standard, Beč), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
